Ulazim u vozilo gradskog saobraćaja… kao i svakog dana.
Ali, šta je drugačije bilo to poslijepodne. Srednjoškolac s preteškim ruksakom je upravo sjedao, a kako me je ugledao s mojom tašnicom automatski mi se obratio riječima “gospođo, hoćete li sjesti?”. Par godina ranije bih se možda i uvrijedila, ali sada sam blago klimnula glavom i sjela umjesto njega.
Ni to nije ništa spektakularno ni neobično da cijelo putovanje nisam provela igrajući se na mobitelu. I mogla bi ova gospođa dati mnoštvo objašnjenja za igranje igrica, ali ne i opravdati da je to aktivnost i razonoda za gospođe.
I tako se gospođa zamisli. Odrastala je u doba drugova i drugarica. Možda je prva gospođa koju je vidjela bila Emilija Popadić iz Boljeg života. Istina češće se posprdno tako nazivala. Kasnije je taj naziv postao prihvatljiviji, za dame treće dobi i one koje su nosili šešire i išli na pozorišne predstave.
Kako je u međuvremenu postao toliko rasprostranjen da je ušao i u trolejbuse? Jutro poslije, ista gospođa je gledala druge gospođe u trolejbusu. I primjetila da dosta njih nije platilo kartu, da preglasno pričaju na telefon, ogovaraju, čak i psuju. I zapitala se da li zaslužuju titulu gospođe, šta bi Emilija Popadić sad pomislila o sličnostima i razlikama svoje uloge na današnji način, pa čak i uvažene drugarice iz onog sistema. Vjerovatno im današnje gospođe ne bi izazvale većinsko oduševljenje, pa čak ni zasluga definicije drugarica, jer nije drugarski ne platiti kartu.
Nije srednjoškolac s početka ovog teksta ništa loše uradio, jer većina dama u trolejbusu i zaslužuju tu titulu, ali pitanje je zašto dozvoljavamo da nam manjina pred očima degradira i urušava još jedan izraz poštovanja.
Na kraju ćemo reći da današnja djeca nemaju poštovanja, ali ne mislim da je to problem, već ono čime mislimo da zaslužujemo poštovanje. Osim ako godine nisu jedini razlog poštovanja.
Prelepa priča…
💐