Aplicirati za vize nije novost, ali donese buru emocija. Emocija, kojih mnogi nisu svjesni, jer nemaju takvo iskustvo bilo da zbog drugačijih papira, godina ili ambicija nisu trebali. Nije ni pokušala objašnjavati da su zakazani intervjui probudili ne baš ugodne uspomene. Među njima su dominirali osjećaj bijede, degradacije, nedovoljnosti… kad je na trotoaru ispunjavala papire, a predavala ih u pomoćnom objektu, jer narod kojem je pripadala nije bio dostojan ulaska u ambasadu. Bilo je neugodnih i nipoštavajućih pitanja, na koje očito uspješno odgovorala, pa joj turističku posjetu njihovim državama srećom nikad nisu uskratili.
Kako rekosmo već, nije bilo svrhe objašnjavati te uspomene, ali je nova iskustva pokušala prenijeti. Dojmila je se ljubaznost osoblja, poštovanje pri razgovoru, smislenost pitanja, koja nisu zadirala u privatnost već su se ticala isključivo putovanja. Pod dojmom takvih razgovora, pokušala je ispričati drugima, ali… Reakcije su je spriječile da nastavi.
Optužili su je za naivnost, jer “lako je biti ljubazan, kad imaju plate dobre” bez da znaju plate nepoznatih ljudi, a sigurno znaju brojne neljubazne ljude dobrog imovinskog statusa.
Neshvatljivo im je bilo spominjanje izostanka zadiranje u intimu, jer je to znak naše srdačnosti, što je suprotnost njihovoj otuđenosti. Kao da se nikad u trgovini nisu uhvatili da pravdaju svoje životne izbore pred ljudima kojima ne znaju ime (i žalili se dugo poslije na slobodu ovdašnjih stanovnika).
Čest razlog čuđenja je bilo što se viza unaprijed plaća, kao svuda u svijetu, na šta se nije moglo pristojno odgovoriti, te se pravila da nije čula.
Naredno pitanje je bilo “je li dobila vizu” što nije znala dok se proces provjera i odobrenja ne završi kako su joj ljubazno u ambasadama objasnili.
Kad sazna odgovor, vjerovatno neće s mnogima podijeliti, jer ne vjeruje da ih interesuje pečat u njenom pasošu, koliko bi ih zanimalo odbijanje (što se nada da neće nikada saznati kakvo je iskustvo). Tužno joj je što ne vjeruju koliko imaju u svojoj okolini pristojnih, dobronamjernih i kulturnih ljudi. I ne žele čuti o takvim stvarima, već samo o naslovima u crnoj hronici, jer je i članak teško pročitati čak i kad ih nešto interesuje. Lijenost za čitanje cijelog članka poslije naslova je možda jedan od razloga nedovoljno visokih plata.
