Kažu da sam komplikovana za čestitke. Izgovor je da su suviše “kreativne” (čitaj komplikovane), pa da mi je teško adekvatno se zahvaliti, a još teže uzvratiti. Imam dosta teorija o tome, ali rezultat je zapravo odličan. Dobijem više poziva nego čestitki, a pozivi nose dozu ličnog, koju njegujem i u porukama.
Ali, razmišljanje o čestitkama me vrati na analizu kada i kako smo se susreli i zavoljeli pisanje (čak i mi koji nismo obećavali).
Kao iznimno dobro učenica (tako su me opisivali stvarno), znam tačno nabrojati šta mi nije išlo. Sport i pjevanje su se borili za prvo mjesto “netalenata”, a na trećem mjestu je likovna umjetnost. U vrijeme mog školovanja, za pomenute predmete su se davale opisne ocijene i sada mi je žao tih nastavnika. Trebalo je biti kreativan, pa smisliti način kako nagraditi dobro dijete, ali apsolutno bez bilo kakvih talenta. Kod brojčanih ocijena su dominirale petice, jer sam bila:
A) vrijedna
B) štreberka
C) inat učenik (ko mi je ikad dao lošu ocjenu, znao bi o čemu pričam)
D) sve navedeno
I pogađate da je odgovor pod D tačan, premda ništa od navedenog nije ostala trajna osobina. Nego odmakoh od teme (nisam više štreberka, definitivno), slijedeći “netalent” su bili pismeni radovi. Oni su za nijansu (ili više njih) uvijek bili lošiji od usmenih odgovara. Nekako mi je uvijek nedostajalo vremena da kod pismenih radova.
S tim u vezi, nisam ni Dnevnik nikada pisala, ali pisala sam pisma. Počelo je projektom spajanja učenika putem dječijih novina (nisu nam samo ispirali mozak u starom sistemu 😉), nastavilo je dopisivanjem s drugaricama koje sam upoznala na ljetovanju i zimovanju (roditelji iz tada nama nejasnih razloga, nisu podržavali međugradske telefonske pozive, ali plaćanje poštanskih usluga nije bilo sporno), a pojačalo se ratnim dejstvima i raseljavanjem generacija.
Pisanje dugih pisama, za koje mi je iznimno žao što su izgubljena je bilo terapijsko, a kada se uzvratno pismo probije nazad predmet sreće i analize. Koliko me sjećanje služi, svako je počinjalo servisnim informacijama ko je poginuo, ko je ranjen, a ko odselio, ali završavalo u koga smo zaljubljeni i šta se dešava u vezi ili bar pokušaju veze (hvale vrijedan pubertet i leptirići u stomaku tinejdžerke u društveno-političkom ludilu). Poslije je došao internet i duugi mailovi. Prednost maila je što su stizali redovno za razliku od pisama, pa nije bilo enigmi o kojim se trenutnom ljubavima piše čak i ako stignu različitim redoslijedima što se običnim pismima dešavalo. I pisalo se redovno, iako je malo ko imao svoj računar.
Onda smo dobili mobitele, a zatim i aplikacije za brzu komunikaciju. Brzina nam nije prijala očito bar za pisanu riječ. Skratismo prvo poruke i rečenice, broj poruka odmah potom, jer lakše je grupnu čestitku napisati, a odgovoriti lajkom. Lakše je samo proslijediti slikovne znakove nego zamisliti osobu i obratiti joj se namjenski. U žurbi smo stalnoj, pa nas je razumjeti, ali nemojmo ružiti i kritikovati mlade što skraćuju riječi. Bar mi koji smo nekad pisali duge mailove i pisma, a sada šaljemo slike, nemamo pravo prigovarati im. 🤫
