Kome je teže?

Kome je teže? Pitanje svih pitanja. I uvijek je teže onom ko pita.

Od momenta rođenja djeteta, majke su pitane kako beba spava, a odgovor već unaprijed znaju, savjete još spremnije šalju. Mlade roditelje spremaju za strašni pubertet djeteta bolje nego što vojnike spremaju u rat. Fraze “spavaj kad beba spava”, “mala djeca mala briga, velika djeca velika briga”, “pitat ćete starost gdje je bila mladost” i brojne druge su tema šprdnje “modernih” generacija, ali i dio kolektivnog genetskog naslijeđa. 

Stariji se hvale kako su sve preživjeli i svladali bez interneta, ali danas su te iste generacije u velikom problemu kad im se internet “pokvari” nakratko i panično zovu djecu i unučad da poprave odmah. I tako iz generacije u generaciju idu iznova iste bitke, samo na moderniji način. Iskusnijim je bilo teže, ali uspješniji su od neiskusnih, premda je mjerna jedinica težine i uspjeha sasvim nejasna. I tako uvijek i svuda. Žene su ugrožene, muškarci pod pritiskom, djeca neshvaćena…, a svi kolektivno nesretni, jer su rođeni ovdje (gdjegod to bilo), a ne negdje gdje su polja zelenija. Trava je zelenija u komšijskoj bašti što je mudrost dobivena generacijskim naslijeđem, a nema nikakve veze kako i kad komšija sadi, šiša i zaljeva istu. Njemu je lakše nego nama, jer mi čekamo cijeli život da bašta procvjeta, a do nje je ili sudbine kad se to ne desi. Imali smo dobru namjeru. Ako odemo dalje, kažu da nas je ponijela ambicija (iz nejasnog razloga negativan pojam na balkanskim jezicima), a ako ne odemo onda kažu da smo nespremni i nes(p)retni. 

Selektori, političari i eksperti svih profila smo najbolji, samo niko nas nije zovnuo za savjet. Nije ni čudo da im ne ide. Sami su krivi. Bili bi uspješniji da nas slušaju.

Premalo slušamo, ali nemamo kad od svoje priče. Pitajmo više, slušajmo još bolje! Možda dobijemo koristan savjet, a čuda su moguća, pa ga možda i usvojimo (po)nekad.