Dominiraju mišljenja da je škola neprilagođena današnjoj djeci, da je nastavno osoblje nestručno, udžbenici loši, a obaveze i torbe djece preteški. Teške su i obaveze roditelja, koje im učitelji(ce) i nastavnici zadaju.
Nemam školske djece, pa prihvatam mišljenje roditelja. Ipak, ima nešto što me buni. U prvim razredima, djeca spremaju pjesme, recitacije i priredbe povodom svih praznika. Od 8. Marta preko proslava svih godišnjih doba do Dana državnosti. Djeca uz pomoć učitelja i učiteljica spremaju proslave srčano i vjeruju da su ti praznici vrijedni sjećanja i proslave (što i jesu). Moja nedoumica je gdje i kada se izgubi ta srčanost, pa do dobi svojih roditelja praznike vrijednuju samo brojem neradnih dana ili sati. Kako se od euforije stigne do letargije. Realno je pretpostaviti da nova godišnja doba roditeljima pružaju drugačije asocijacije (novu sezonsku obuću ili dodatne troškove grijanja), ali dječija radost je zarazna. A uzbuđenje koje učitelj(ica) izazove prilika je za roditelje da kod djece kreiraju i lakše usvoje nove navike. Možda griješim, ali samo glasno razmišljam.
Druga nedoumica su roditeljska očekivanja od učitelj(ic)a. Trebalo bi da se učitelji trude raditi što bolje svoj poziv, kao što bi i drugi odrasli trebali (uključujući roditelje). U idealnom svijetu bi roditelji trebali cijeniti učitelja koliko očekuju poštovanje svoje profesije i stručnosti. Možda zaista neki od njih nisu dovoljno “stručni”, ali ako se želi da djeca budu obrazovana i profesionalno ostvarena, za to im treba i nivo škole u kojoj ih učitelj(ica) uči. Važno je roditeljima uključiti se, ne samo što škola to traži, već i ako učiteljica stvarno ne zna dovoljno. Ne pomaže se učitelji(ca)ma, već svojoj djeci. A i prilika je to da djeca zatraže pomoć roditelja i gledaju njih kao sveznajuće, jer vrlo brzo će ekrani preuzeti primat sveznajućeg.
Škola je stvarno drugačija nego u vrijeme kada su roditelji išli u školu. Učenici (danas roditelji) su bili samostalniji, a i prepušteni sami savladati nepravde. Možda, samo možda su njih njihovi roditelji učinili adaptiranijim na ta vremena. 🤔
Razmišljam i pitam se samo, jer vjerujem što roditelji školaraca kažu. Zainteresirana sam za problematiku, jer me brine da ako se nastavi trend ljutnje na učitelj(ic)e, djecu današnje djece neće imati ko učiti, pa će današnji roditelji intenzivno morati učiti svoju unučad, a ne samo učestvovati u projektu zadatom uoči priredbe. Možda, samo možda je lakše podržati današnje učitelj(ice) i uključiti se u školski projekat ponekad.
