Kvar TV aparata izazva paniku među bližim ljudima, pa i sama pomislih da je to velik problem.
Zvanično u svakodnevnim razgovorima, većina ljudi govori da ne gledaju TV, već samo web i Netflix. Opet su nekako vidjeli sve aktuelno na TV programu, ali… Slično potvrđuju i zvanični podaci. Premda Netflix nemam (čitaj: ne plaćam), lično češće gledam u ekran laptopa, a još više mobitela. No, ipak se okrećem stalno prema pokvarenom ekranu TV-a. Izgleda da ipak ima važnu funkciju i ulogu.
Čekajući servisera, misli odlutaše daleko.
Prije dvije godine, tatin poziv da je pao u mom stanu i pitanje šta je s mojim TV-om. Tvrdi da je pad dobro prošao. Vrativši se u stan zatičem nevješto očišćenu krv i razbijenu TV. Prvih dana se utvrđuje očevo stanje i dobro je, jer kao bivši sportista čovjek još uvijek umije pasti kako treba. Šteta što nije odabrao bolju lokaciju, pa je od cijelog stana pao upravo na TV. I tako narednih par dana radim od kuće kako bih dočekala novu TV, koju otplaćujem narednih 12 mjeseci.
Par godina prije, bratu sam uoči nekog fudbalskog prvenstva poklonila zidni TV. Platila sam online i dostavu kako bi bilo iznenađenje i sve prođe euforično i sretno, no već slijedeći poziv porodice je panika kako nema zidnog nosača. I zovem naizmjenično prodavce i muški dio porodice. Jedni tvrde da su poslali, drugi da nije stiglo. Dok se ne otkri da je nosač u kutiji, u stiroporu. Zacrvenih se, izvinuh i osjećaj euforije i sreće zamjeni stid… ali bar smo vjerojatno porodično nasmijali prodavce.
Koju deceniju prije, mami smo kupili TV za rođendan. Postavili smo, uključili, pojačali i izašli iz kuće. Malo smo zanemarili da će se prepasti što se čuje glas iz sobe u kojoj nema nikoga, a ni TV-a do toga jutra. Srećom mama ostade smirena, a TV čitav.
Negdje u isto vrijeme, mami je stigla opomena za pljenidbu pokretne imovine, jer je naivno bila žirant neodgovornim ljudima. Dok smo tražili opcije rješenja, šalili smo se da treba pljeniteljima i tatu spakovati, ako budu htjeli nositi TV. I nije to bila baš sasvim šala, ali srećom nismo došli u iskušenje to i učiniti.
Vremeplov me odnese i do vremena kad sam živjela u roditeljskoj kući, a imala TV u svojoj sobi. Do vremena kad su se “nove i moderne” serije počele prikazivati na TV kanalima, pa smo brat i ja žurili iz izlaska prema kući kako bismo zajedno gledali svoju seriju. Vjerovali smo da roditelji ne razumiju seriju, a mi kao razumijemo, jer smo “moderni”. Realnost je bila da se u školu može otići i pospan, a na posao baš i ne. Srećom nismo to znali tada, jer teže bismo uplovili u radne vode. Pripremali smo prije serija iće i piće, gasili telefone i poslije satima komentarisali viđeno. Mnogo je važno i značajno bilo.
A, kako smo uopšte dobili taj uređaj… Radila sam honorarno već, ali za platu nedovoljnu za kupovinu. Hrabro nazovem i zamolim tetku za posudbu s prijedlogom da joj mjesečno vraćam u ratama. Rekla je da mora razmisliti… i nazvala me je nakon 5 minuta da mi javi kako će mi je ona kupiti. Nemoguće je opisati tu sreću i značaj njene geste, pa ću samo reći da je kad je umrla mnoštvo uspomena na nju bilo, ali uspomena na epizodu s TV-om je bila veliki dio. Teško je dočarati sada šta je vrijedilo i značilo tada.
Prije kupovine dodatne TV, kao zadatak iz vježbi Socijalne psihologije opisala sam primjer porodičnog problema, kada su 4 generacije pod istim krovom, a samo je jedan TV. Jedno je bilo blizu krize srednjih godina, druga u klimaksu, treća još adolescent, a najmlađi član porodice u jeku pubertetske krize. Kako je asistentica bila oduševljena primjerom, pročitala je problem pred svim studentima i tek tada pitala da li ima odobrenje za čitanje. Sporno je problem bilo podijeliti kad si mlad i nadobudan u novoj sredini, ali kad je već pročitala njega, može i rješenje. Dobih plus za seminarski rad. Plus nije pomogao u otplati rata za novi TV, ali značio je i mami i tati. Oprostili su mi lakše odavanje porodičnih tajni i sramote (barem su rekli da su oprostili).
Mogla bih vam još ispričati o crtanim filmovima u 7:15, ali to svi znamo. Radije se sjetim serije Bolji život, jer je bilo zabavno gledati bratovu reakciju kad počnu reklame. Gledao nas je upitno, ali s nadom i suzama sve dok se ne uvjeri da će se Bolji život nastaviti poslije reklama. Slično kao što i sada vjerujemo u bolji život samo dok nešto vanredno prođe.
I tako možda nacija stvarno manje gleda TV, ali mojoj porodici ta sprava znači kao svjetlo u ljepši svijet. Stoga se nadam da će serviser požuriti i uspješno popraviti, jer ako ne popravi morat ću kupiti novi. Možda skuplji i bolji bude, ali zasigurno će biti manje vrijednosti za moju porodicu. Neće više biti zajednička kupovina i iskustvo.
