ZAVRŠENO

Izdaja

517 0
06.07.2024. | Triler

Eva Reding je otvorila oči. Oštri miris brendija povratio joj je svest. Ugledala je dva muškarca. Jedan od njih joj je do tog trenutka držao flašu ispod nosa, a drugi ju je gledao s iščekivanjem, mrmljajući nešto tiho sam sebi. Njega je prepoznala. Uspela je da blago nagne glavu u stranu i primeti da leži na podu kupea. Čovek koga je prepoznala bio je kondukter koji joj je napisao kartu. Ovaj drugi joj je podmetnuo jastuk ispod glave kada je pokušala da sedne.

„Bez naglih pokreta“, rekao je, i naslonio joj glavu nazad na jastuk.

Uprkos mučnom osećaju koji joj je nadirao iz stomaka, poslušala ga je. Zračio je autoritetom. Trenutak kasnije, svetlucava lampica zabljesnula je pred njenim očima, prekidajući tamu koja joj je još ouvek obavijala svest.

„Pratite svetlo.“

Pomerao je baterijsku lampicu levo-desno nekoliko puta, a onda i ukrug. Uspešno je pratila svaki pokret lampe.

“Jeste li sa nama?”, upitao je.

Njegove reči su još uvek stizale do nje kao udaljeni odjek. Klimnuo je glavom. Kondukter se češao po glavi i gledao čas u njega, čas u nju. Eva je polako dolazila sebi.

„Šta se desilo?“, pitala je.

“Bićete dobro. Onesvestili ste se”, odgovorio joj je čovek sa lampicom.

Eva se trudila da uhvati nit svojih misli. Nije joj bilo potrebno mnogo vremena da zaključi da razgovara sa Italijanom.

“To je nemoguće”, rekla je čvrsto.

“Gospodin Hornzbi vas je zatekao na podu kupea, a vrata su bila otvorena.”

Napravio je pauzu da joj da vremena da svari ove informacije, pa je nastavio.

“Kako se ispostavilo, ja sam jedini doktor u vozu. Srećom, moje stručno znanje neće biti potrebno. Niste se povredili.”

Način na koji je govorio odavao je utisak nekoga ko često govori engleski, tako da voz možda I nije prešao francusko-italijansku granicu.

“Gde smo?”, upitala je Eva.

Doktor je vratio svoju lampicu u džep.

“Ušli smo u Italiju pre oko pola sata”, kazao je sada dosta smireniji kondukter. “Nakon prelaska svake granice prošetam vozom da vidim da li je sve u redu. Zamislite moje iznenađenje kada sam vas spazio. Drago mi je da ste dobro, ja sam zadužen da se brinem o putnicima. Da nije bilo doktora Grina…”

“Grin?”, ubacila se Eva, I okrenula se ka doktoru. “Ali vi ste Italijan, zar ne?”

“Moje pravo prezime je Verde. Englezima se predstavljam kao Grin. Sticajem okolnosti provodim dosta vremena u Kraljevstvu. Oprostite mi, nisam se zvanično predstavio, ja sam doktor Toni Grin, vama na usluzi. Gospodine Hornzbi, donesite gospođici…”

“Reding. Eva Reding”, reče Eva.

“…gospođici Reding čašu vode.”

Kondukter je klimnuo glavom I istog trenutka poslušno napustio kupe. Očigledno je I na njega doktor Grin ostavio sličan utisak kao I na Evu, koja se sada već bila potpuno stabilizovala I sedela normalno na sedištu. Doktor uopšte nije izgledao kao doktor, već kao neki računovođa, ili čovek koji se bavi nekim drugim dosadnim poslom. Eva je mogla da ga zamisli kao kancelarijskog službenika koji marljivo obavlja svoj posao, ali ne zato što to voli, već zato što mu se radno vreme još nije završilo. Jedino što je Evu možda podsećalo na doktore bio je taj sveprisutni autoritet. Krenuo je da zatvara flašu brendija, ali ga je zaustavila.

“Ja se ne onesvešćavam”, reče ona I otpi jedan veliki gutljaj, a onda ostavi flašu na stočić pričvršćen ispod prozora.

Doktor je seo preko puta nje.

“Mora da vas je nešto gadno šokiralo”, rekao je.

Usledila je tišina.

“Jeste li bili pod stresom u zadnje vreme?”, dodao je.

Eva je pogledom probadala stočić na kome se sada nalazila flaša.

“Novine…”

“Novine?”

“Čitala sam novine… I onda se nešto desilo.”

Naglo je ustala, a za njom I Toni Grin.

“Morate da mirujete barem petnaest minuta”, rekao je smireno, ali sa jasnom zapovedničkom notom u glasu.

Eva ga je pogledala u zelene oči, a onda je sela. Toni Grin bio je čovek bistrog pogleda I stabilnog držanja zbog kojeg vam se činilo da je visok barem dva metra. Proćelavi kondukter je ušao sa čašom vode, koju je ljubazno pružio Evi. Razlika u visini između konduktera I doktora tek se sada dala primetiti, kad su obojica stojala jedan pored drugog. Popila je pola čaše gledajući pažljivo u stočić.

“Hvala vam”, rekla je I vratila čašu kondukteru.

“Pozovite ako vam nešto treba”, rekao je zabrinuto I napustio kupe.

“Da, pa, I ja bi trebalo da se vratim”, počeo je Toni I krenuo ka vratima. “Ostaviću vam brendi, vama je potrebniji nego meni.”

Eva je pokušala da u sopstvenu boju glasa ubaci autoritet koji je njen saputnik imao.

“Doktore, da li biste bili ljubazni da mi pokažete sadržaj vaših džepova?”, rekla je.

Toni Grin je bio iznenađen I pomalo zaintrigiran odlučnošću ove devojke. Ponovo ga je gledala u oči.

“Očigledno I dalje ne razmišljate kako treba. Zašto ne biste prilegli makar do Milana? Možda će vam to pomoći da…”

“Vaši džepovi, doktore.”

Sada je on prvi skrenuo pogled. Levi džep mu je bio prazan, a u desnom je imao onu lampicu od malopre, I neki mali notes. Teatralno je ispraznio I svoj unutrašnji džep I pokazao da je u njemu samo kutija nekih antibiotika.

“Oprostite, samo… bila sam sigurna da sam čitala novine.”

Doktor nije delovao ljuto, niti iznervirano. Samo je vratio stvari u svoje džepove. Na stočiću zaista nije bilo novina, ali nije ih bilo ni dok je Eva ležala na podu.

“Pamćenje se vraća postepeno”, rekao je doktor, I dalje stojeći na vratima. “Fokusirajte se na to gde su novine bile, koj članak ste čitali, na koju stranu ste gledali… Vratiće vam se.”

Eva je znala da je svojom sigurnošću zagolicala njegovu pažnju. Pretpostavljala je da bi on do sad već bio u svom kupeu da je u pitanju bio neki drugi pacijent.

“Do sledećeg viđenja”, rekao je I napustio kupe, zatvorivši vrata za sobom.

Sada kada se našla u tišini, sama sa svojim mislima, topot šina je postajao sve jači I jači. Ili joj se možda samo tako činilo jer nije bilo drugih zvukova. Dok je bilo troje ljudi u kupeu nije obraćala pažnju na zvuk šina, a sada ih čuje glasnije nego što bi volela. Baš kao što doktor ne bi primetio odsustvo novina, a Eva jeste zato što je znala da bi novine trebalo da budu tu, kondukter je bio suviše opterećen time što je našao putnicu na podu da bi obraćao pažnju na novine.

A kada je Eva zaboravila na šine posle par minuta, I prilegla da se opusti, one su zaista počele da se čuju glasnije zato što je voz jurio nestabilnom deonicom koja se sastojala od tri mosta različitih dužina. Već godinama se priča o njihovom renoviranju, ali nikako da do toga I dođe. Dok odluka ne bude bila usvojena, zvuk šina će iz dremke buditi brojne putnike koji se budu našli u ovoj voznoj liniji.

Dok je Eva spavala, iznad nje I oko nje su se smenjivale šume I ravnice, brda I uvale, sve dok se voz nije približio morskoj obali, koju putnici sada nisu mogli da vide jer je pao mrak.

Do jutra se voz već uveliko bio približio Firenci, ali nekoliko putnika se iskrcalo na jednoj od prethodnih stanica, odakle su uhvatili autobus koji je vodio do Orsinje, malog planinskog mesta koje je činilo deo jednog od najbajkovitijih pejzaža koje je Eva do sada viđala samo na slici.

Na svakih par godina bi se u engleskim turističkim brošurama pojavilo po jedno simpatično malo mesto na Kontinentu, takozvani “neotkriveni raj za turiste”, sa svojim divnim plažama, lokalnim specijalitetima, ili pak šarenim predelima I visokim kanjonima, koje bi za nekoliko godina od neotkrivenog postalo prebukirano. Turisti bi onda preplavili to mesto, na negodovanje meštana, što bi potrajalo, opet, još nekoliko godina, kada bi žiža javnosti prešla na neki novi “neotkriveni” raj.

Orsinja je bila u prvoj fazi ovog ciklusa. Odabrane turističke agencije imale su u ponudi ovo mesto za one kojи bi voleli da na nedelju ili dve odmaknu od svakodnevnog života, ali turizam ovde još uvek nije cvetao, tako da je reklamirani mir bio I stvarni mir, I tako će biti još barem ove I naredne sezone.

U toj prvoj fazi nema one nesnosne gužve, koja retko kome prija, ali pojedine porodice su već pretvarale svoje prostorije u sobe za izdavanje turistima. Neki su imali I dogovore sa stranim turističkim agencijama. Jedna od tih bila je porodica Gato, koja je sada držala I istoimeni hostel. Svi putnici sa voza koji su izašli na ovoj stanici jedni za drugim su ulazili u hostel. Nije ih bilo puno. Pored Eve, tu su bila I dva bračna para, jedan dosta stariji od drugog, I jedan ugledni, mladi čovek. Svi su imali neki kofer ili torbu, neki I više njih, ali Evin je bio ubedljivo najmanji. Pored njih, na recepciji nije bilo nikoga. Na stolu se nalazio papir sa spiskom gostiju i brojevima soba, uz mesta predviđena za potpise.

Eva, koju je inače I najkraća vožnja zamarala ako nije bila na autoputu, se osećala sasvim odmorno I poletno. Mladi čovek je požurio ka recepciji da se prvi upiše I ode u sobu koja mu je dodeljena, I u tom svom naglom trku zamalo je oborio starijeg gospodina koji je došao sa ženom, a nije se ni okrenuo da se izvini. Jedini preostali muškarac u ovoj turi turista je pridržao starijeg čoveka I pitao ga da li je dobro, a ovaj se zahvalio I kazao nešto neugodno na račun samca, koji je sada već bio na stepenicama. Eva je načula njihovo upoznavanje dok je hodala ka pultu.

“Brodford, Markus Brodford”, predstavljao se mlađi gospodin, pružajući ruku starijem, “a ovo je moja supruga Džozefina.”

“Karsters, pukovnik Redžinald Karsters. Moja supruga Vera.”

Eva se potpisala na parče papira.

Hostel Gato bio je pozicioniran ka jugu, tako da je dobijao solidnu količinu sunca, iako se cela Orsinja nalazila između brda. Naime, ceo severni zid hostela nalazio se u jednom od brda, što ga je hladilo I pružalo utočište od vrućine. Sobe su bile nevešto preuređene da dočekaju turiste, a zidovi dekorisani zbrda-zdola slikama Iz različitih epoha koje su visile preko démodé tapeta raznih boja i šablona. Porodica Gato je uložila veliki trud da se uz svaku sobu ugradi I kupatilo, radi zaštite privatnosti, pa su ono malo budžeta što je ostalo morali pažljivo da preraspodele za uređivanje soba.

Sprat se sastojao od nekoliko soba za goste, dok je prizemlje bilo iz dva dela, jedan za samu porodicu vlasnika, a drugi za recepciju I salon, što je zapravo bila jedna prostorija. Etaže je spajalo pohabano drveno stepenište, koje je škripalo pri svakom koraku. Bilo je nemoguće popeti se na sprat ili sići u prizemlje bez da se škripa čuje u celoj kući. Iako se štedelo na prostoru, definitivno se nije štedelo na visini, pa je plafon bio prilično visok za kuću u planinskom kraju.

Gosti su tokom svog ostanka bili slobodni da idu gde žele I da rade šta god su planirali, izuzev prve večeri, pa su poruke da se svi očekuju na večeri na račun kuće kako bi se bolje upoznali bile ostavljene u svakoj od soba, pa tako, na primer, pukovnik Karsters nikako ne bi mogao da zna da je Eva na tu poruku odreagovala smrknuto I zabrinuto, niti je Eva ikako mogla da vidi da je Džozefina Brodford ushićeno prenosila vesti svom suprugu.

guest

0 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Scroll to Top