Kako ljudi uopšte počinju svoju priču? Kako ljudi sebi dopuste da budu potpuno iskreni i otvoreni i da podijele unutrašnju borbu koju svakodnevno gube i u kojoj se svakodnevno gube? Možda je najbolje krenuti s imenom, ali zašto bi to uopšte i bilo važno? Dovoljno je reći da ne znam ko sam, a do nedavno sam znao gdje idem, ali čini mi se da sam i to, negdje usput, zaboravio.
Cirkus i putovanje kroz vrijeme. Da, mislim da bi to bio najbolji početak najiskrenijeg životnog monologa i opis psihoemotivnog stanja koje okupira moju svakodnevnicu. Kad bolje razmislim, to je i idealan naziv nikad stajućeg rollercoaster-a kog ponosno nazivam svojim petkom, a možda malo i životom. Bilo kako bilo, ovaj petak, ni po čemu poseban, osim po tome što mi dlanovi još nisu znojavi, dakle novi napad panike ili anksioznisti je relativno daleko, našao sam se na raskršću prošlosti u kojima sam nekada vidio budućnost i u kojima još uvijek (mada ne pretjerano ponosno) vidim svoju budućnost.
Sa moje lijeve strane se nalazi autobuska stanica i famozni peron broj 7 koji me, tako davno, slao barem desetljeće unazad ka drugom gradu u kom živi jedna od mojih bivših budućnosti. Ona nosi gorak ukus, s obzirom da je bila najsvjetlija od svih, pa po pravilu, i najbolnija, baš iz tog razloga što je neostvarena, donekle nemoguća i pomalo u skladu s ovim vjetrom koji je neobjašnjivo hladan za cik ljeta, stvara mi jezu u kostima i grč u svakako napaćenom osmijehu. Sa desne strane je put u sigurni sunovrat, inače mom narcisoidnom biću, najdražu nemoguću budućnost, pošto se u njoj krije nešto čega sam ja više svjestan nego ona sama. Samo je taj put do njene samosvjesnosti toliko zamagljen, krivudav i nepregledan da ga je prosto nemoguće ispraviti. Barem ja za tolike godine nisam uspuo naći načina. A pokušao sam. O kako sam samo pokušao natjerati tu idilu da postane realna; kako sam pokušao natjerati tu sliku da oživi i da se rodi ispred mene i postane prilika za izgradnju nečega vanserijskog. Na kraju, tu sam uspio izgraditi samo svoju ličnost i karakter. Ne mogu lagati i reći da nije poslužila. A pravo ispred mene, sve do onih okolnih brda koja se radjaju na horizontu, gdje im zalazak sunca ljubi vrhove, nalazi se ova najsvježija kojoj se stalno vraćam iako od nje bježim. Primjetio sam da u ovom cirkusu bježim od pakla, ali gdje god da stignem ja napravim novi pakao i ponovo se zadesim okružen beskrajnim mogućnostima u kojima se može pronaći svako živo biće, ali je ta budućnost depikcija svega što prezirem! Možda je njen problem upravo to što se u njoj pronalaze živi, a ja se već dugo tako ne osjećam, ali u njoj, po pravilu, u sebi pronadjem emociju, a to je tako… stvarno. I strašno. Zastao sam na trenutak i zapitao se:
”Da li se stvarno moram vraćati u prošlost?”
I zaista, kada bolje razmislim, zašto bi se odlučio i za jednu od njih, ako sam već toliko siguran da one ne vode nikuda? Ne moram, ali nešto u meni to želi. Nešto u meni to želi, baš zbog toga što sam u svakom od tih prošlih života bio sretan i nisam imao problema sa ispoljavanjem te sreće. Kratki rezime, u svakoj od tih prošlosti, ja nisam bio ja i to je ono što je u njima posebno. Zvuči tačno. Sve one imaju istog mene, mladog i lijepog, a nijedna nema istog mene, depresivnog i tamnog. Prethodno plavo nebo obojeno zalaskom prekriše gusti, sivi oblaci, kao da neka Viša sila želi na neki način poentirati.
Ukopao sam se na toj životnoj raskrsnici i samo sam disao. Da, doveo sam se do tog stadija u kom je i disanje uspjeh. Mislim da sam i zbog toga donio prvu iole zrelu odluku u posljednjih par mjeseci i odlučio sam ne krenuti putem prošlosti, već se okrenuti ka novoj budućnosti. A kako je ona samo lijepa. I neiskvarena. I mlada. I Bože dragi, kako je samo svoja! Ona je toliko svoja da u njoj nema potrebe tražiti ideal, pošto je sve mane koje s osmijehom predstavlja čine besprijekornom. Ona predstavlja svjež vazduh mojoj smogom zagadjenoj duši, uže spasa kad se cijeli moj svijet ruši. Ona me tjera da razmišljam u rimi, iako to raditi ne znam! Još ne tako davno, usudio bih se reći i prije desetak dana, nedvojbeno bi se opredijelio za vraćanje na staro kako bi napravio nešto novo, ali danas ne. Konačno je došao i tak dan u kom ja kažem ne.
Ne!
Dosta je! Dosta je traženja ruže golim rukama u bašti ispunjenoj žarom i pecanja lososa u uličnoj bari. Nastupio je kraj mojoj potrazi za blagom u dubokom moru bižuterije. A ovaj petak, iako kraj predstavlja, zvanično se početkom zove. Ovaj petak nam je ponovno došao cirkus, ali je ljepši no inače, pošto se ovaj odigrava samo izmedju mene i nove budućnosti, s kojom je svaka sekunda svakog dana nedovoljna, a samo 24 sata s njom su dovoljna da zaliječe prošle rane.
Čudna stvar je to putovanje kroz vrijeme. Nekada sam putovao 5 sati i vraćao se deset godina unazad. Nekada mogu da pričam 15 dana ono koliko sam prešao samo za 3. A koliko god se ja nekada trudio da vremenu stanem na kraj, uvijek mi pokaže ko je pravi vladar. Koliko god ja želio kriviti vrijeme što sam ja dobio sve što sam ikada htio od života (osim jedne stvari), ali na pogrešnom mjestu, ne mogu, jer ono zna bolje od mene samog i vrijeme će slomiti kazaljke kad procjeni da se treba zaustaviti i zaledit’ će se, poput Antartika, tačno u trenutku. A do tog sudbonosnog i monumentalnog momenta mi ne preostaje ništa drugo no živjeti na klackalici prošlosti i budućnosti i tražiti jedinu stvar koju nikad od života nisam dobio. Balans.
