3. poglavlje
Otvaram oči nakon kratkog treptaja tokom kog sam se pomladio za desetljeće i vidim sunce u ljudskom obliku, Auroru. Dodirujem joj tek uradjene nokte na rukama boje rane jeseni i ne čujem ništa. Po prvi put u dugo vremena zapravo ne čujem ništa, pošto često slušam izgubljene verzije sebe pune gorčine kako mi lebde negdje iznad desnog uha i čim krenem da ih uhvatim ili otjeram, oni se sakriju u mojoj glavi i tu se dalje razmnožavaju, stvarajući nove mrzioce svega onoga što jesam i onog što ću biti, ali ne i onoga što sam bio, pošto je sve ono što sam davno iza sebe ostavio, barem za njih, dobro. A ja nisam ostavio ništa, premda sam ostavio sve, karakter, osmijeh i dušu, ali to nije vrijedilo apsolutno ništa.
Zagrlio sam je. Njena kosa je mirisala na espresso martini ispod palme na Tenerifama. Svakako je život bez nje, kao i slijetanje na taj aerodrom, neugodan i turbulentan. Svjetlo koje ona pokreće je dovoljno blistavo da učini i moju tamnu stranu lijepom. Čudan osjećaj obuzme vazduh kada se spoje žena bez prošlosti i muškarac bez budućnosti i vjetar poprimi blagu notu kajanja, ali ne zato što je nesretan što se ta fuzija desila, već što se nije desila ranije. Doduše, istini na volju, sve ovo se i nije moglo desiti ranije, kako prethodno ograničeni ja, sa svim svojim svjetonazorima i pogrešnim vidjenjem onog što me okružuje, nisam bio svjestan ljepote koju tiho pucketanje užarelog drveća u kaminu života može donijeti, niti sam bio dostojan i vrijedan topline koju ta vatra neminovno donosi.
Uzeo sam joj ruku i pošao sa njom do obližnjeg restorana na, najdraži joj, sladoled (a to je bio bilo koji okus u bilo kom trenutku) i meni omiljenu kafu, obojenu tonovima prošlosti (produžena crna).
“Falio si mi,” prošaputala je tiho, iako je rijetko tiha bila dok je svojim noktima mazila moje podlaktice.
“I ti si meni. Šta je to u tebi što mi istovremeno ne da mira i stvara mir?”, pitao sam je, ali više kako bih joj laskao, nego da bi saznao odgovor, koji već svakako znam.
“Ne znam, ti meni reci. Kako god, drago mi je da je tako”, smijala se, a to je radila često i najljepše.
“Posebna si zato što svaka tvoja riječ u meni budu eksploziju ekstaze i smrt monotonije i zato što si puna razumijevanja i cijeniš moju pravu istinu, a ne modifikovanu koju pružam svijetu. U sebi nosiš nešto nepoznato i neopisivo, unikatno kao i ime koje ti idealno stoji.”
“U tebi stvarno ima nešto posebno, koliko god ti odbijao da to shvatiš i vidiš. Najbolji si”, u njenim očima, čija se boja može opisati najbolje kao mješavina kapućina od vanilije i tek pokošene trave na rano i sparno jutro, par dana nakon kratkotrajnog ljetnog pljuska popraćenog grmljavinom, pojavio se sjaj nalik na šljokice.
“Nisam. Ti samo budiš ono najbolje u meni, što nisam ni znao da postoji, ali ti si uvijek u to slijepo vjerovala, još od prve naše noći i onog tanga koji su nam duše plesale”, govorio sam iskreno i sporo, gotovo prigušeno, dovoljno glasno da me čuje njeno srce, a opet dovoljno tiho da me ne čuje zlo koje nas okružuje.
“Vidiš, baš zbog toga sam se zaljubila!”, povikala je glasno.
“A zaljubila si se?”, nasmijao sam se i izigravao zaprepaštenost. Čak sam i teatealno privukao šaku kraj svojim ustima, koja sam prethodno širom otvorio oponašajući padanje vilice.
“A ti nisi? Zaboravljaš izgleda ko je kome došao u udaljeni grad? Nisam ja preskočila cijelu državu samo da tebe vidim”, iz nje je zračilo samopouzdanje i uvijek je sa sobom nosila nepobjedivi stav, što mi se vječito dopadalo, pa tako i sada, a iskreno, malo me i ložilo, ali mi se opet više svidjalo to kako i pored toga u trenucima intime zna dopustiti sebi trenutke ranjivosti i pokazati svoje nesigurnosti.
“Pa samo pitam. Nisam siguran da li sam ti samo zanimljiv ili simpatičan recimo. Možda me još trebaš istražiti”, znao sam šta radim i radio sam to kroz šalu, gotovo nesvjesno.
“Nemoj me opet s tim, to je bilo čudno razdoblje. Ne ponosim se baš svojim odlukama, odnosno bolje rečeno, lažima prouzrokovanim tobom. I još jednom ponavljam, glasno i jasno, sve je to bilo za naše dobro!”
“To je možda čak bilo i preglasno.”
“Šta je? Smeta ti?”
“Volim te.”
“Volim i ja tebe.”
“Zapitaš li se ti ikad, ono kao, kako smo uopšte došli u ovu situaciju?”
“Koju ljubavi?”
“Pa ovu našu. Bukvalno sam još juče razmišljao o svim koracima koji su nas doveli do ovdje.”
“A na to misliš. Da. Potpuno je nevjerovatno koliko se slučajnosti uplelo u ovo naše malo klupko. Mislim, toliko je nerealno i fakat nemoguće da ne bude sudbina. Zato i kažem da si mi soulmate. Nemam drugo objašnjenje.”
Sudbina. Naravno da je sudbina zaslužna za najnoviju renovaciju mog životnog puta. Izgleda da su skoro bili izbori, a ja po prvi put u životu zaokružio tačno na glasačkom listiću; prvi put u ovoj abnormalnoj stvarnosti sam ispravno odabrao ljubav.
