2. poglavlje
Balans…da. Zvuči kao nešto svemoguće i nešto nemoguće. Sve ono što bezuspješno tražim, a tražim ga u nemogućim krajnostima. Čini mi se, to je nešto što vješto radim. Ali barem sam naučio da ga ne mogu naći u okvirima ovog grada, koji mi je toliko prirastao srcu, vjerovatno zbog količine disbalansa u njemu. Shodno tome, a potpuno pogrešno, odlučio sam svoju sreću tražiti u drugim gradovima, pa i državama.
Često poželim da odem i da se više nikada ne vratim. To je istina. Svaki put me nešto spriječi. Mislim da se radi o tom osjećaju da bježim, iako to ne znam. Nikada nisam bježao, štaviše, previše puta sam išao glavom bez obzira u unaprijed izgubljene bitke u nadi da će se ovaj put sudbina zbuniti i pogriješiti, te da ću ja iz poraza izaći kao pobjednik. Da, nadao sam i u toj nadi izgorio. Bilo kako bilo, ja sam smiješan čovjek. Ipak, drugi su mislili da sam lud. Da li je stvarno ludost vjerovati nečijoj duši, ako samo ti znaš da ona postoji? Da li je stvarno ludost tražiti osmijeh tamo gdje su mnogi zakopali svoje suze? Da li sam ja lud zato što sam u svakoj alternativnoj budućnosti vidio ono najljepše, kako me zvjezdani sjaj pokriva mekanim pokrivačem dok se spremam da utonem u najljepši san? Ja nisam lud, barem ne iz tog razloga, samo sam smiješan što u svemu vidim ono što je oku nevidljivo i što u svima njima tražim ono što sam davno izgubio, sreću, i ono što sam davno ispustio iz svojih ruku, mladost. Jer, u licu sam još mlad i njega ne krase bore, ali unutrašnjost mi je izrezbarena, puna sramotnih ožiljaka za koje se bojim, iako strah ne poznajem, da će izaći na vidjelo; da ću ja, vremenom, kao i slika Dorijana Greja, poprimiti ružnoću i težinu svoje unutrašnjosti i da ću se morat kriti od očiju javnosti.
Koga i briga za javnost, izmedju ostalog, niz polupismenih ljudi bi da sudi meni? A na osnovu čega? Hodam bahato? Izgledam arogantno? Imam visoko mišljenje o sebi? Da, sve su to žive istine, posebno nesumnjajućem posmatraču, ali ja sam neko ko ne vidi dalje od sutra i ne želi vidjeti dalje od sinoć, jer sam neko ko se jedva snalazi u stvarnosti, da mu je sve drugo strašno i nedodirljivo. Zato bježim u prošlost, ne bi li našao budućnost i stalno ponavljam jedno te istu grešku. I onda ljudi kažu pametan uči iz tudjih, a budala iz svojih grešaka, a ja ću na to dodati “a smiješan čovjek uopšte ne uči”.
I na prethodnoj raskrsnici sam konačno odlučio prestati biti smiješan i ponašati se onako kako mi to i priliči i krenuo sam na upoznavanje nove, srcu mi drage, energije skrivene u tijelu koje krši sve zakone prirode i koja na dušu djeluje kao najlsladji opijat. Energija koja me nadahnjuje da mislim o uspomenama otrgnutim iz prošlosti i da koračam par centimetara iznad tla u ritmu prošlovijekovne balade na zaboravljenom jeziku, koji više ni sam u potpunosti ne razumijem, može ostati bezimena, ako i samo ako ja s njom ostanem nesretan. Dakle, nemoguće. Ime, kao i ona, inspiriše sve redom, zato što je čudno i rijetko, pa se savršeno uklapa u sklad nesklada koji ona stvara i u imenu Aurora se krije tajna mog budućeg haosa.
Mlada i zanosna Aurora će još večeras početi sa svojim umirujućim djelovanjem na ove moje razbacane misli i u njih će uvesti red! Jer i ona voli, isto kao i ja, ležati u miru mraka dok tihi ljetni vjetar ljulja inače mirno more i tjera ga da ljubi obale svoje. I ona voli otvoreno pričati o historiji ispunjenoj greškama, koje su poput zrna graška spram ovih mojih, ali se zbog njene iskrenosti i ja osjećam lakše i osjećam se dobrodošao da budem svoj. I njen. Potpuno njen, a opet potpuno svoj! Postoji li bolji osjećaj nego skinuti sve maske pred nekim i ne osjetiti nelagodu, već olakšanje?
Ne!
Još za koji minut, kada se naše dvije krajnosti spoje, živjet’ ćemo veseli san u našem mraku, dok Aurora sija svom snagom, a moja aura je postepeno guši, na taj način stvarajući romansu. Dok se orkestar u glavi postepeno utišava, vidim svjetlo koje mi prilazi i svoje zrake pruža ka meni, a ja nestprljivo čekam da ih dotaknem, barem na minut; barem na tren, ne bi li ova melodrama dobila novo poglavlje.
