Kao ne zna da je gotivim
Oliverin glas izgubio se. Blijedi. Ostavlja ih ogoljenima. Zvučnik staje na sekund. Maksim povezuje svoj Spotify nalog. Prvi takt Nataši ništa ne otkriva. Njegova lijeva ruka vraća se na mjesto počinka.
Potiljak koji bi se rado pobunio. Ne može, sputan je. Režija nije ugasila svoja svjetla. Presijavaju se po njegovim ramenima.
Puls postaje opasno brz. Natašin vrat prijeti da će vrištati. Žile se ocrtavaju pod visokom kragnom bijele košulje. Prvi stihovi odmiču.
Pogađaju je u bolnu tačku. Njen brahijalni pleksus. Bajaga. Glas koji ju je držao budnom kroz naporne noćne smjene.
Sada je više podsjeća na podsmijeh, nego na spas.
Maksimova desna ruka klizi niz prvo dugme njene košulje. Ne želi da kvari svetost trenutka. Dugme ne puca. Drži košulju na mjestu.
Korake njenog srca diktira Bajagin ritam. Prati ga. Galopira. Pokušava pronaći tačku gdje može da se fokusira na sve osim na Maksima. Pogled joj šeta po plafonu studija.
Njen mehanizam odbrane uzima odsustvo na određeno. Dio nje, koji je povremeno sujetan, ne može da podnese Maksimovo čitanje.
Čitanje njene duše, duše koju je stegla u profesionalne okvire.
Njen pogled fiksira miksetu. Progovara. Nadala se da će izvući iz Maksima riječi i rečenice za jedan smislen, kasnovečernji intervju.
Prvo pitanje kreće. Maksim ne želi da učestvuje. Njegovi prsti imaju druge planove.
Njegov pogled je zakucava za stolicu.
„Nataša, zašto se trudiš baš sada? Ne mogu da radim intervju. Ne želim. Previše pričaš, a nemaš nekog naročitog razloga.“
Natašin ego ovo nikako nije smio da čuje.
„Tipični muškarac koji bi držao ženu ućutkanu 24 sata. Ne može to tako, srce. Zašto ne želiš da daš intervju? Bez zezanja, bio bi ozbiljno dobar sagovornik.“
Maksim se smješka. Osmijehom pokazuje svoje savršeno bijele zube. Kod Maksima sve mora biti pod konac. Takav je. Barem spolja.
Nalickan, ma izašao iz salona. A iznutra? Zna biti rđav. Voli zavitlavati ljude oko sebe više nego hljeba da jede. Ali kažu da je dobar u duši.
„Pričaš sa umjetnikom čiji su najbolji murali rađeni za žene. O ženama. Prema njihovim mjerama. Ženama koje najviše na svijetu volim.“
„Da li to pokušavaš da mi izjaviš ljubav?“
„Možda. Kažu da su umjetnici dramatični. Da se hrane publikom. Nije laž, to ti priznajem. I ti si umjetnica, Nataša. Vrsna u svom području.“
„Kako da ti vjerujem nakon svega što se danas izdešavalo? Zovem te, govornica kaže “korisnik je zauzet”. Poruke kao da te ne dotiču. O glasovnim porukama suvišno je raspravljati.“
Maksim je provalio njenu šifru. Možda. Ne izlazi joj iz glave. Ona želi njegovu pažnju. Želi njega. Cijelog ili u dijelovima.
To još nije pročitao.
Pravi se da ne zna da je on zapravo gotivi. Ona možda misli da je došao da bi je otkačio.
Griješi.
Naginje se bliže. Dugme popušta pod vrelinom njegovih prstiju. Hladno svjetlo otkriva čipku koja pokriva bijelu, nježnu kožu.
Nataša možda izigrava da je njegovo prisustvo ne dira.
Možda ne dira nju.
Čipka se ne slaže. Nju dira njegova pojava. Izaziva je da reaguje. Da kaže Nataši da ne laže sebe. A ni tog prepredenog muškog stvora.
„U tvojoj glavi, možda je to foliranje. Razumijem zašto to misliš. Ali, ti si žena koju ne mogu ubijediti riječima. Trudim se, bezuspješno.“
„Ne izigravaj teatralnost.“
„Možeš poslušati Bajagin savjet i napraviti turu po Indiji ili Nepalu u potrazi za boljim frajerom.“
Maksimov dlan klizi po tkanini košulje koja utješno pokriva torzo. Njegov dodir budi uspavane nervne završetke.
Čipka se nadima. Želi napustiti lošu dramu.
„Da ti dokažem, stajao bih na simsu sa dva kofera. Ali, radije biram da te držim u “Metropolisu“, da pokušam ubijediti te da ovu noć dijelimo zajedno.“
Zvučnik pušta završne ritmove. Riječi se ponavljaju, kao mantra koja igra protiv nje same.
„Kao ne zna da je gotivim, kao ja ću da je otkačim….“
Eter traži istinu. Nataši to nije nepoznanica. Maksim je to najbolje razumio. Njegov dlan je sa košulje prešao u zonu iznad ivice same čipke.
Palcem je pronašao bolnu tačku. Jačina njenog pulsa prijetila je da će spaliti studio.
Riječima je nije ubijedio.
Ali svojim tijelom jeste.
Svom težinom se privio uz srž njenih sumnji, propalog intervjua.
Pogledala je u miksetu. Pjesma je odsvirala svoju priču ove lijepe beogradske noći.
„Gotivim……“
Sekund tišine. Radio stanica zanijemila je.
Sljedeća pjesma dolazi na svoj red. Uz njene taktove, pada i naredno dugme.
Dugme koje se unaprijed predalo.
