Imajući u vidu da pišete i književna dela i dramske tekstove, po čemu se za Vas pisanje za teatar razlikuje od književnog stvaralaštva?
Za mene ta razlika ne postoji. Svi tekstovi pripadaju zemlji i smrti. Svaki tekst može biti teatar i svaka predstava može biti književnost. Ja sam imao sreće da se mojih tekstova u teatru svojim dlijetom dohvati veliki majstor kazališta – Kokan Mladenović koji svaki tekst pretvara u igrivu materiju. Razliku pravi onaj koji čita, gleda, sluša. Tekst je u stalnom nastanku i nestanku, Penelopino tkanje.
Šta je bio Vaš lični okidač za ulazak u svet književnosti?
Kada sam shvatio da sve što je baka pričala bila njezina moć imaginacije.
Da li je Vaš humanizam i Vaše stvaralaštvo eho poriva za verom u svetliju budućnost?
Nemam poriv za vjerom u svjetliju budućnost. Kiš bi rekao da su to srednjoškolske pizdarije. I moj humanizam dolazi iz mojeg stvaralaštva. Isti je to humanizam kao i onoga tko je danas posadio jasen. Sve mi je jasno, bio sam dovoljno blizu promašaja.
Da li pisanje smatrate pozivom koji je donekle Sizifov posao ili to za Vas predstavlja nešto lekovito?
Sve je taština, pa i tješenje. Užas rečenice – ,,Kad budem umirao, neće biti nikog” – dođe jednoga dana do vas ili pak jednoga jutra dođete vi k njemu, naime užasu te rečenice.
Koje su najznačajnije stilske odlike u Vašem pisanju?
Sažetost, koja je najbliža elipsi, kao stilskoj figuri. Da, uvijek postoji riječ viška, vaška, uljez, i kada tako češljate tekst nalazite ih redovito i svaki puta. Odsijecanje viškova. Pogledajte kako maestralno ljudi sažimaju internetske poruke, sms ili viber ili kako messenger komunikacija jezik svodi na minimum. Niti slovo viška. Dakle, grabljenje za vrat čitatelja, nema puno vremena:
,,Ostalo je minirano polje. Pored vojničko groblje. I crkva”.
Koje književno delo u Vama budi potrebu za preispitivanjem?
,,Stranac”, A. Camus
Koja se Vaša životna filozofija pretače u umetnički credo?
Paul Celan. Završnica njegove pjesme „Corona”
(Die Welt ist fort, ich muss dich tragen.).
U prijevodu, na naše jezike:
,,Svijet je otišao,
moram te nositi”.
Upravo tih šest riječi je i na obiteljskoj grobnici Cvijetića u Prijedoru.
Možete li anticipirati kakva će se književna dela pisati za tri decenije i u kom će ruhu biti odenuta?
Ne, ne mogu, ne vidim ni svoje doba.
Jedino je izvjesno da će književnost postojati.
Koji biste savet dali onima koji žele da se bave pisanjem?
Galeb nije trofejna ptica.
Intervju pripremila: Milena Lukić
