8. poglavlje
Dok sam isplakala dušu i više sam imala osjećaj da nemam suza da teku.
Dignem se sa poda i pojurim kao furija.
Pravo ka Hektorovoj sobi. Ni ne kucajući ulećem boli me briga šta ću zateći.
Dečko bogati naravno leži sa rukama prekriženim iznad glave.
Povičem :“Ti, tu otkud ti pravo.“
Aha, porculanska lutka se udostojila da me posjeti i vidi.
Nisam došla radi tebe, ne brini.
„Ne brinem“, dok mi prilazi.“ja znam kako se osjećam, samo ti toga nisi svjesna. Šta da ću biti jedna od tvojih, samo što ne izusti, i on me prekide.“ Ti ne možeš biti nijedna poput njih drugih, ti si jedinstvena i moja. Poljubi mi žilu kucavicu iznenada i premjesti se do uha gdje mi šapnu:“Pobrini se da Karl dobije što manje lijekova od njih imaju reverzibilno svojstvo bolje će mu biti bez njih.I odmaknu se od mene.
