7. poglavlje
Prošla su već dobra dva mjeseca da ni riječi od Atine.A u zadnja četiri smo se pošteno čule samo 2 puta. Počinje me iskreno hvatati strah, dok me djeca nešto pitaju ja drhtim.Po prvi put istinski drhtim.
Od straha,od straha da joj se nešto moglo desiti. Predam brigu o djeci mužu na par sati. I krenem tražiti.
Ja iskreno njene roditelje ne znam. Nikad ih nisam upoznala, znam nju sa fakulteta. I od kud da počnem. Kad na poruku nema ni kvačice, da je primljena. Nema odgovora.
Jedino što mi preostaje je nazvati školu eltrotehničku gdje je predavala srpski jezik.
I ove riječi su me sledile:”Gospođica Atina je mrtva pre dva mjeseca sam bio na sahrani kao direktor i radni kolega.”
