Sad u sebe gledam
i vidim sivo nebo
koje ne ispunjava ništa:
nema ni ptica, ni jata, ni oblaka, ni grana- praznina.
Sad u sebi vidim,
tišina vlada i pejzaže
maglovitih, vlažnih jutra
nad ravnicama pustim- praznina.
Sad u odraz gledam,
sivilo očiju svojih,
olujne kiše na trepavicama
i opekotine sunca na beonjačama- oluje.
Sad u srcu svom vidim,
u gostinskim komorama spavaju
znani gosti: tuga, krivica, stid, patnja, bol, izdaja, strah, jecaj… Vidim- oluje.
