Svi izgleda vide sebe dobrim ljudima, pa je možda bolje pitanje da li možemo biti bolji? I da li to uopšte želimo?
Ne ogleda se dobrota samo u humanitarnim prilozima, nekad je i lijepa riječ, poziv ili poruka dovoljna da nekome dotakne srce.
Česta je tema koliko smo bili humani prema određenim vunerabilnim grupama, a još češća koliko smo bili dobri prema onima koji to ne zaslužuju. Sasvim je sigurno da u većini slučajeva to jeste tačno. Ali, tačno je sigurno i da smo u momentima pomaganja sretni i ponosni. Preplavi nas dopamin čak i kad mislimo o tome.
Dakle, nalet dopamina i serotonina je zapravo rezultat sebične želje da budemo sretni i uz to da dokažemo da smo bolji, sretniji, uspješniji ili bogatiji od manje dobrih i manje sretnih. Ako humanost nije dovoljan motiv da budemo bolji ljudi, neka bar dopamin bude.
