Pričala je utiske o filmu, organizaciji, a i atmosferi u gradu. Pohvalila je raspoloženje ljudi, koje čak ni gužva u posljednjem trolejbus nije pokvarilo. Zgusnuti kao sardine čak su počeli pjevati Čoline pjesme.

Sugovornica se požalila na gužvu u gradu tokom festivala bez da je išla na projekcije ili se vraćala s njih. I gužva jeste bila.

Gledale su film o svom gradu i ratu, koji su doživjeli i preživjeli. Film, koji je trebao, a možda i jeste probudio PTSP. Komentar jedne gledateljke je bio “Pa, mi smo stvarno heroji kako smo uspješno prošli kroz to”, a druge “Kako se grad lijepo obnovio”.

Važno je imati kompatibilne ljude čak i za gledanje filmova, a i razgovor o njima. Pronaći svoje ljude uprkos ili možda zahvaljujući PTSP-u.