Nedavni sajam poslova me je podsjetio na traženje posla u neka druga vremena. U suštini, jedina poveznica je što je izvjesno da se neko sigurno zaposlio zahvaljujući sajmu, a sve ostalo je puno drugačije nego prije 20+ godina.
Svjesna da će mlađi misliti da je ovo iskustvo prenapuhani sarkazam, usudim se podijeliti. Nije to novostečeno samopouzdanje, već ugovor za stalno i kredit na izmaku. Jer prije 20+ godina, interne šale su bile da mogu napraviti izložbu od odbijenica, a iz neznanog razloga sačuvan folder u mailu s istim.
Priča počinje pred kraj fakulteta psihologije i glavni akter je samouvjerena mlada fakultetski obrazovana osoba, prva u užoj porodici. Već to je nerealno, sada kad se magistarski podrazumijeva, a ključno pitanje je GDJE je završen fakultet. Ne koja je struka, kad je završen ni da li se radi u branši, već da li je u pitanju privatni ili javni faks, jer to daje validaciju uspjeha. U ovom slučaju je u pitanju Univerzitet u Sarajevu što se valjda i danas cijeni, a malo ko zna da na njemu 1996. nije bilo grijanja. Godinama prije globalnog zagrijavanja, prije nestanka poznate Sarajevske zime zbog koje je dobilo Olimpijadu.
Ponesena uspjehom završenog fakulteta, naivnom mladalačkom vjerom da to nešto znači i potaknuta ekonomskom krize porodice (plata više je i tada bila dobrodošla kao i sada), akterka kreće u potragu. Oglasi su se tražili u novinama i web oglasniku, a slali su ih porodica i pravi prijatelji, jer lažni prijatelji su bili konkurenti. Što manje ljudi zna za oglas, veće su šanse za zaposlenje.
Pozivi na intervju su se javljali odmah svima, a cijela mikrosredina je primjenjivala molitve i mantre za uspješnost.
Kako to biva, obično su adrese potencijalnih poslodavaca bile na udaljenim mjestima i gradski saobraćaj nije vozio do tamo, a i da je vozio potrebno je na intervju doći svjež i mirisan. Tako se na intervjue išlo taksijem, a vraćalo kako se zna i umije. Ako treba i pješice.
Tako je povratak s jednog intervjua bila dugo čekanje na stanici, ali neposredno prije Kurban Bajrama. U jednom trenutku, stanicu je okružilo stado, u koje je zbunjeno gledala akterka priče dok su svi ostali putnici gledali u nju očekujući objašnjenje što je tu. No, neverbalna komunikacija nije prerasla u verbalnu zbog poziva. Poziv prijateljice koja pita “gdje si više” i odgovor “evo me među kurbanima*, budućim”. Odgovor se oteo i nije bio ok, ali cimeri sa stanice nisu znali da je to bilo poslije dvosatnog testiranja prema svim savremenim tehnikama, za koje je kompanija angažirala i profesora s fakulteta (vrijeme prije postojanja HR-a). Profesor je vrhunski uradio svoj zadatak, ali je akterku izdvojio vrlo jasno negodujući šta njegov student radi na mjestu koje nije pozicija psihologa. Iz ove pozicije postaje jasno da je to sukob generacija i sistema, jer profesor je posao mogao birati završivši fakultet, a njegov student nema novca za povratak kući drugačije nego čekanjem u stadu. I naravno pogađate da akterka nije dobila posao što je možda i dobro, ali nikad nije ni počela raditi u struci premda su profesorove želje bile pohvalne (Profesor je sjajan bio i često se spomenu njegova predavanja, pa zaslužuje i ovu anegdotu).
Intervju s odborom u jednoj banci. Vrlo je ugodan intervju bio, a vodio ga je Austrijanac čini mi se. Posljednje pitanje je bilo “da li ste pročitali oglas?”. Nije u pitanju oglas za psihologa već ekonomistu ili tako nešto, ali akterka je mislila da vrijedi probati, jer je dobar učenik bila, pa može naučiti i posao u banci. Bankar je pokazao oduševljenje i priznao da je samo zbog toga zvao na intervju, čestitao na smjelosti i dao obećanje da će pozvati akterku ako ikada budu tražili psihologa. Čini se da je ipak došao do penzije prije nego su banke shvatile da trebaju i tu struku.
Intervju na TV stanici, grupni intervju, premda posao nije bio za javnog nastupa i kamera. I tako se za okruglim stolom predstavljaju kandidati redom, kao da su anonimni alkoholičari s filma. Ali, ništa od toga ne vrijedi dugoročne memorije nego činjenica da se poslije imena nije govorio znak u horoskopu. O horoskopu s poštovanjem, ali puno govori ovakav intervju o traženju zaposlenika prije postojanja HR-a.
Intervju za sekretaricu je možda jedan od uspješnijih bio, jer je rečeno odmah da akterka nije dobila posao zbog toga što je “prekvalifikovana”. Bar nije bilo bespotrebnog nadanja, ali ostaje nejasno da li su potencijalni poslodavci mislili da je u toku intervjua završila fakultet ili…
U pitanju je bila neka prodaja, posao nešto poput trgovačkog putnika na ulici i željeli su da uspješni kandidati ostanu poslije intervjua da im pokažu praktično na terenu. Akterka i još jedan uspješni kandidat čekaju i razmjenjuju utiske. Drugi kandidat je iz Zenice, ali što dalje odmiče razgovor tačnije se locira lokacija u Zenici. Kancelarija u kojoj su čekali gledala je na gradsko groblje Bare, a potencijalni kolega iz KP Doma Zenica**, a akterka je već znala sve pjesme Zabranjenog pušenja… Te je odustala od posla prije nego je otišla na teren.
Treba spomenuti i intervjue na kojim se dobio posao. Direktor, vlasnik i renomirani novinar je nakon ugodnog intervjua upitao “da li ćete preživjeti bez ovog posla” i akterka je potvrdila preživljenje. To je bio očito tačan odgovor, jer je dobila posao i lijepo iskustvo tu stekla, a još uvijek vjeruje u preživljavanje, premda ta firma nije preživjela krizu što je zaista šteta bez obzira na neobično pitanje.
Kad je akterka dobila stalni posao, nije bilo teško privići se na radne obaveze, jer i sama potraga za istim je bila praksa sticanja radnih navika, iskustvo i zaslužuje svoj dio u radnoj biografiji. Bar je nekad zasluživalo prije nego se morao poslodavac prezentovati na sajmu kako bi privukao zaposlenike.
Crtica iz post posao perioda: Akterka zove taksi službu za vožnju svoje gošće , smješta je u vozilo i moli je da se javi kad stigne kući. I javila se možda s najznačajnijim razgovorom. Taksista je pitao da li joj je akterka unuka i da li je dobila posao. I mnogo se obradovao što jeste, jer je poslije vožnje na intervjue svaki put ostao kratko i zamolio Boga da akterka dobije posao iako je znao da će tada ostati bez mušterije, ali to je već druga priča.
* Kurban – Žrtva povodom Bajrama. Muslimani najčešće žrtvuju ovna ili ovcu, a žrtveno meso se dijeli na tri dijela: jedan za porodicu, jedan za komšije i rodbinu, a jedan za siromašne.
** KP Dom Zenica – zatvor u Bosni i Hercegovini
