Po čemu je specifičan roman ,,Bazen” i zbog čega mislite da su čitaoci tako dobro reagovali na njega?
Zanimljivo mi je što me pitate za specifičnost ove knjige, pošto se, po mom osećanju ona i razlikuje od prošlih, i ne. Za one koji su nešto moje i ranije čitali, verujem da se oseća da nisam odstupila od svog stila pisanja, od svojih malih rečeničnih finesa i opsesija, no ova knjiga je mnogo radosnija, fluidnija, slobodnija, pisala sam je organski, zabavljajući sebe svojim idejama. Sama koncepcija knjige je takva da su to manje-više portreti mojih saplivača sa bazena, njihove sudbine ili segmenti njihovog života, u neku ruku i u nekim tačkama i povezani. Mislim da su ljudi dobro reagovali na ovu knjigu, jer im je pre svega bila zabavna, a takva je, jer sam je ja pisala zabavljajući sebe. Ona je po mom viđenju nepretenciozna, mada sam dobila kompliment da upravo tom neusiljenošću i naizgled laganim i nevažnim, dolazim do nekih visina i metafizike.
Odakle crpite inspiraciju za oblikovanje posve neobičnih likova koji su naizgled potpuno nespojivi?
I ranije sam volela da posmatram ljude, volim fotografije, portrete, zanima me šta je iza nekog pogleda, kakav se život i biografija kriju iza nekih luckastih naočara ili izbora nekih tigrastih baletanki. Oduvek sam volela da gledam porodične fotografije, pitala sam se šta je iza pogleda moje prababe, koju nikad nisam upoznala, gledala sam njene oči i u njima sam tražila nešto što nas povezuje. Volim to kako fotografija hvata jedan deo stvarnosti zauvek; zato me je priča fotografkinje Vivijan Majer, o kojoj je snimljen i sjajan dokumentarni film potpuno ponela. Kad čekam prevoz, kada sam u čekaonici u ,,Domu zdravlja’’, a i inače kad god imam priliku, posmatram ljude, zanimaju me oni, njihovi gestovi, torbe, knjige, osmesi. Tako je bilo i kad sam krenula na bazen redovno, jer sam dobila priliku da svakog dana budem sa istim ljudima na istom mestu u pravilnim vremenskim intervalima. Prvo sam ih samo posmatrala, a onda su oni poželeli da uđu u razgovor sa mnom. Tako sam mogla da nečiji život zamislim, a da onda svoju predstavu o nekome raspršim ili potvrdim. To me je zabavljalo, a već sam rekla da je zabava i kombinatorika ono što me je neobično ispunjavalo u periodu koji prethodi pisanju, u toj čudesnoj akumulaciji. Na to da ovako organizujem knjigu, u poglavlja o raznim ljudima sa bazena uticala je i knjiga Paola Sorentina ,,Nevažne tačke gledišta’’. Njegovo polazište su fotografije nepoznatih ljudi, od kojih je on kretao u stvaranje čudesnih fiktivnih biografija. Mislim da se i kod mene upravo na toj razmeđi onog stvarnog i onog izmaštanog ili fiktivnog nalazi taj bunar iz koga se ova knjiga napila vode.
Kakav uticaj na Vaš književni rad imaju nagrade?
Jedna nagrada, nagrada Borislav Pekić, za kratku priču, učinila je da me jedan važan književni urednik i kritičar pita imam li nešto duže što bismo objavili. Dakle, jedna nagrada mi je utrla put u književnost. Bila sam više puta u užim ili najužim krugovima za važne književne nagrade. Opet, ne mogu da kažem da me nagrade ili nominacije definišu. To ipak čini ono zbog čega se i bavim pisanjem – vuče me, sviđa mi se, imam potrebu. Nagrade su lepe, jer u književnosti nema mnogo novca, a onda laureat može da se lepo počasti. Zahvaljujući njima, neka dobra knjiga dođe u fokus, više ljudi za nju čuje i poželi da je pročita, ali to je to. Važnost nagrada ne bih ni obezvređivala, ni precenjivala.
Koje karakteristike postmodernizma prepoznajete u svom pisanju?
U svim svojim knjigama se referišem na popularnu kulturu, volim sinestetičnost, intertekstualnost, volim da eksperimentišem i igram se, i tu bih videla ono postmoderno u svom pisanju.
Da možete birati, u kojoj književnoj epohi biste pisali?
Možda je kliše, ali to bi bile neke dvadesete ili tridesete. Sviđa mi se ta epoha u umetnosti generalno. Evropa se oporavljala od Prvog svetskog rata ne znajući šta sledi uskoro. Opet, možda mi nije važno vreme, koliko mesto na kom bih pisala. Nedavno sam bila u mestu na obali jezera Garda, koje se zove Malćezine, u kom su boravili mnogi slavni pisci, pa i Hemingvej. To mesto je čarobno, pitoreskno, pa bih ako se igramo igrice what if, možda baš to bilo idealno mesto. Opet, kao što sam rekla, pišem jer mi se dopada i jer me vuče, a sve sam svoje knjige napisala u Beogradu, pa možda zapravo nije važno ni mesto ni vreme.
Završili ste ,,Fakultet dramskih umetnosti”, bavite se novinarstvom i književnošću i imate različita interesovanja. Da li ponekad o sebi razmišljate kao o renesansnom umetniku?
Ima mnogo onog što me zanima, ali se ne bih precenjivala. Sve ono čime se bavim je povezano, iz istog je korpusa zanimanja – misliti, pisati, beležiti, razgovarati. Renesansnu ličnost zamišljam ipak više kao nekog koga istovremeno opsedaju i slikanje i astronomija, matematika i vajanje, i to sa istom strašću. Ono što je čvorište moje kreacije, a što se ne gubi i ne presušuje, čak i kad pomislim da sam izgubila žar, je zanimanje za paradokse naše egzistencije i istovremeno i lepotu života, svih onih nestvarnih predela, objekata, osećanja koji su nam tu, u domašaju.
Budući da ste rano počeli pisati, da li primećujete razliku u svom stvaralaštvu od njegovih početaka do danas? Koliko se od tada promenio Vaš književni ukus, zatim teme o kojima pišete, kao i izraz kojim se služite?
Volim što sam sve vreme ja – ja, što na kasetici snimljenim pričicama kad sam bila majušna i pričama napisanim pre mesec dana prepoznajem istu iskru, istu logiku, pa čak donekle i stil pisanja, razmišljanja. Ipak, moja rečenica se menjala, ona je sad mnogo fokusiranija i svedenija, jer sam u prošlosti umela da je barokno nakitim, pa je prelivala na sve strane opisima, digresijama. Dakle, sad su i moja rečenica i prizori koje čitaocima nudim malo minimalističiji nego ranije. Teme se menjaju, ali ono što je vrednost koja je sve vreme tu je promišljanje lepote i radosti života. To me ne napušta i dobro je što je tako.
Čiji senzibilitet pisane reči Vam prija? Kog pisca biste mogli stalno da čitate i otkrivate njegove / njene paralelne svetove?
Možda sam dosadna sa njim, ali obožavam Hulija Kortasara. Želim da verujem da sam se nadahnula njegovim književnim rezonima, rečenicama, obrtima, elegantnom rečenicom. Mnogo volim njegov stil, mistiku, fantastiku, modernost, njegove Pariz i Buenos Aires. Već godinama je odgovor na ovo pitanje isti – Hulio Kortasar. Svake godine se u nekom izabranom periodu, najčešće u kasno leto, vraćam njegovim kratkim pričama.
Da li biste želeli da podelite sa nama na kom književnom projektu radite? Šta Vam trenutno zaokuplja pažnju?
Taman kad pomislim da sam iscrpela sve, da sam iscedila suvu drenovinu, nešto me iznenadi. Ove godine sam na letovanju dobila ideju za novu priču, roman, možda i seriju, opet posmatrajući ljude, doduše u jednom ugostiteljskom objektu na moru. To je tek početak, ali poznajući sebe, znam da će mi se još malo kuvati i nadograđivati u glavi, a da ću onda kad me potakne neka sitnica, verovatno mahnito započeti pravo pisanje. Moja drugarica, takođe dramaturškinja i književnica i ja imamo ideju da nešto pišemo i u četiri ruke. To mi zaokuplja pažnju, kao i pisanje tekstova za jedan portal, rad na ,,Radiju’’ i lepi intervjui nalik ovom. 🙂
Intervju pripremila: Milena Lukić
