5. poglavlje
Roko
„Doma sam!” proderao sam se, ulazeći u kuću u jedan od najnapornijih petaka u životu.
Oči sam jedva držao otvorenima, na svakom predavanju bi mi netko od profesora zamjerio i prijetio slanjem kod ravnatelja. Zadnji sat me uopće nije bilo briga nizašto, samo sam htio malo sna.
Bio sam budan čitavu noć. Guglao sam svaki mogući Zagrebački fakultet i zamišljao se u onom haljetku na kraju studija kako ponosno držim diplomu u rukama. Do te se diplome trebalo dobro izboriti, to sam znao i sam. Strojarstvo u Zagrebu činilo mi se kao najbolji odabir – i dalje bih bio okružen automobilima i motorima, ali ovoga puta ne bih bio samo ispomoć. Doduše, znao sam koliko sam se morao potruditi za to jedno maleno pišljivo mjesto na fakultetu.
Bacio sam torbu na pod kraj vrata i brzo izuo tenisice. Planirao sam šmugnuti gore u sobu i nastaviti istraživati po internetu i forumima što ljudi govore o fakultetima, no začuo sam mamin glas iz kuhinje. Uz njezin su me glas privukli i opojni mirisi, stoga sam se okrenuo na peti i uputio prema malenoj prostoriji na kraju hodnika.
„Je li dobro prošao još jedan školski dan?” upitala me nasmijano, miješajući žlicom bijeli umak u staklenoj posudici. Kimnuo sam glavom, prišavši joj i ostavio kratki poljubac na obrazu. Provukao sam ruku kraj njezinog ramena i zgrabio komadić peciva, nakon čega me ona pljesnula po dlanu. Nacerio sam se, ubacivši komadić u usta.
U kuhinju je uletjela i Tea, moja dvije godine mlađa sestra, pozdravivši me. Ovaj je tjedan ostala doma jer je pokupila nekakvu glupu virozu zbog koje sam se držao na velikoj udaljenosti od nje. Ni sada nije izgledala pretjerano zdravo – oči su joj okružili tamni podočnjaci, a nos je morala puhati svakih deset minuta. Kašljala je i kihala te se žalila na temperaturu.
„Nisi bolje, ha?” pogledao sam ju. Sjeo sam na jedan od stolaca za stolom i pričekao da mama do kraja napravi ručak jer sam bio strašno gladan.
„Ne baš.” odmahnula je glavom, vadeći šnite kruha iz vrećice i stavljajući ih u posudu na stolu.
„Gdje je Lav?” sjetio sam se kako nisam čuo njegov lavež kad sam ulazio u kuću, a oko ograde gdje se inače motao, sada ga nije bilo.
„Tata ga je odveo prošetati okolo i usput je rekao svratiti do trgovine. Sad će oni stići, pa ćemo svi zajedno jesti.” razvukla je osmijeh od uha do uha.
Zbilja, lavež sam začuo desetak minuta kasnije, a već smo pola sata nakon svi bili siti i natrpani hranom do grla. Gledao sam kako se Tea brzo izvukla od stola i ispričala, jureći natrag u svoju sobu. Mobitel je tijekom objeda provjeravala svakih nekoliko minuta. Pretpostavio sam da ima nekog dečka za kojeg ja nisam znao i već sam sada planirao napad na nju. A i na njega. Nešto mlađa od Tee, Sara, još je žvakala svoju pohanu piletinu, a najmlađa Hana, prebirala je po krumpirićima razmišljajući koji bi sljedeći mogla ubaciti u usta.
Moja je obitelj bila puna žena. Tata, Lav i ja jedva smo se borili s njima.
Ukrao sam Hani jedan krumpirić dok nije gledala, a zatim još nekoliko jer su mi bili izvrsni. Hrskavi i sočni. Opazila me kad sam podizao četvrti s tanjura, a zatim me lupila po ruci, zbog čega sam ga ispustio natrag.
„Roko, ne jedi moje!” dreknula je na mene, oči su joj se punile suzama i bijesom. „Imaš svoje!”
„A vidiš da nemam.” pokazao sam joj prstom na poluprazan tanjur. Takve je krumpiriće mama radila posebno za moju najmlađu sestru jer ih je izuzetno voljela. Nitko drugi ih nije smio jesti, a bili su božanstveni. Kao što sam već rekao, hrskavi i sočni.
Dopustila mi je da uzmem još samo jedan, a onda je sama nastavila žvakati ostatak.
Svoj sam tanjur ostavio u sudoper i rekao kako se na brzinu idem otuširati i presvući, pa sam brzo šmugnuo u svoju sobu, zatvorivši vrata za sobom.
Vruća je voda klizila niz moje tijelo i opuštala mi mišiće, a sapunica čiji sam miris inače mrzio, sada mi je godila. Naposljetku se nisam htio izvući tako brzo, pa sam ostao uživati još dvadesetak minuta, sve dok se bojler nije potrošio i dok po meni nije krenuo teći hladniji mlaz. Presvlačio sam se dugo.
Večeras sam s Teom trebao posjetiti novootvoreni restorančić ili što je već bio u centru. Dogovorili smo se to još prošli tjedan, a danas mi je taj izlazak bio dovoljan izgovor da ju ispitam zašto je za ručkom tako brzo pobjegla od stola. Također, odlučio sam ju pitati za najiskrenije mišljenje oko izbora fakulteta, ako uopće stignemo do te teme i ako ne zašuti čim ju napadnem pitanjima o novom dečku.
Navlačio sam donji dio trenirke na sebe i prije nego što sam se snašao, začuo sam tiho kucanje po vratima sobe.
„Da!?” proderao sam se, okrećući glavu prema vratima i popravljajući trenirku na kukovima. Očekivao sam tatu ili Teu, ali Hanina je raščupana glava provirila iza vrata s osmijehom na licu.
„Donijela sam ti ih još nekoliko.” ušla je u sobu, držeći na malenom tanjuru još desetak žutih krumpirića. „Malo su se ohladili.”
Nacerio sam se, a zatim uzeo taj tanjurić iz ruke, ostavio ga na radnom stolu, a nju zgrabio oko struka, podignuvši je visoko u zrak. Ona se grleno nasmijala i obgrlila svoje malene ručice oko moga vrata. Baš sam ju volio.
„Pametnice moja.” jednom sam joj rukom razmrsio kosu, pridržavajući ju drugom rukom oko struka. Ostavio sam joj nekoliko mokrih poljubaca na oba obraza, a zatim ju spustio natrag na tepih. Toliko sam ju zaslinio da je brisala obraze rukavom majice, napuštajući moju sobu.
Kad smo Tea i ja oko sedam sati ušli u restoran Zalogaj, nisam mogao vjerovati koga sam ugledao. Parkirajući tatin automobil ispred te malene gostionice, zamijetio sam negdje unutra za zadnjim stolom Korininu smeđu glavu, ali pomislio sam kako to ne može biti ona. Čitavim putem do tamo Tea mi nije ništa govorila, samo je tipkala po mobitelu i zagonetno se smješakala, zbog čega sam jednostavno znao da taj veliki razgovor slijedi večeras, ali kada sam se uvjerio da je ona smeđokosa djevojka zbilja bila Korina Herceg, više mi nije bilo ni do čega. Niti do razgovora niti do večere.
Još je bolje bilo kad sam malo bolje pogledao dečka koji je sjedio prekoputa nje i divio se njezinim očima. Borna Sever, glavom i bradom. Može li gore? Otkantala je moje prijeko potrebne instrukcije iz matematike kako bi ovdje mogla biti s njim i smijati se njegovim bezveznim šalama.
Bornu nisam pretjerano simpatizirao. Smatrao je da odlično igra košarku, ali po mojoj stučnoj procjeni, bio je prosječan. Pobijedio bih ga jedan na jedan, u to sam bio siguran. Osim toga, držao se kao da je popio svu pamet svijeta i uživao u pogledima djevojaka. To mu je hranilo već ionako previsok ego.
Moja sestra i ja bili smo neprimijetni ušavši u gotovo pun restoran. Uočio sam jedan slobodan stol podalje od Korine i njezinog novog dečka i zamolio Teu da se smjestimo tamo. Konobarica je uskoro došla, a mi smo naručili dvije velike pizze kako bi nas dobro zasitile.
„Onda, seko-” progovorio sam između dva velika zalogaja: „Nisam te ni pitao što ima novo? Osim, naravno, tog dečka u tvom mobitelu.”
Zagrcnula se komadom kulena na jelu.
„Što?” zbunjeno me promotrila, hvatajući čašu soka sa stola kako bi potjerala komadić niz grlo.
„Da, taj mali s kojim se dopisuješ.” kimnuo sam glavom prema njezinom mobitelu: „Znam li ga?”
Gricnula je usnu i tada sam bio potpuno siguran da je istina. Uvijek je to radila kad je bila nervozna ili pod stresom.
„Koji mali? Ništa te ne razumijem. Nemam dečka.” još je jednom potegla dugačak gutljaj tekućine.
„Samo mi reci znam li ga ili ne. Jer moram znati tko je on. Znaš, da ga mogu ubiti jer mi dira sestru.” nacerio sam se prema njoj u šali, a ona je ljutito skupila obrve u jednu crtu.
„Nikoga on ne dira.” izlanula se „I nikoga ti nećeš ubiti. Uostalom, zašto mi uopće pričamo o tome? Dovoljno sam odrasla da se s time nosim sama. Ne treba mi stariji brat.” nonšalantno je odmahnula glavom, ostavljajući napola pojedenu pizzu ispred sebe. Izgubila je apetit.
Naslonila se na naslon stolca, ljutito me promatrajući.
„Pričamo zato što znam što se događa u muškoj glavi kad se približi djevojci. Ti si još mlada i zelena, a on misli samo na jedno, Tea.” pojačao sam ton, zbog čega se nekoliko glava oko nas okrenulo u mom smjeru. Tea se crvena poput paprike osvrnula oko sebe i raširila oči prema meni.
„Daj se smiri, ništa se nije dogodilo između nas. Samo pričamo kao prijatelji, to je sve.” šaputala je, gotovo nečujno.
„Ali će se dogoditi ako dobro ne promisliš glavom prije svega. Samo mi reci ako te takne bez dopuštenja.” ponovno sam bio glasan, a možda nisam trebao biti. Nekolicina se ljudi neugodno zakašljala.
„Zašto se ti pobogu dereš!? I zašto smo i dalje na toj temi?” dlanove je stavila na stol, „Ponašaš se kao budala, Roko, i to bez ikakvog pokrića.” ustala je sa stolca, gurnuvši ga nogama i jurnula van, ostavljajući me samog sa zbunjenim pogledima uperenim sa svih strana prostorije.
Možda sam malo pretjerao.
