4. poglavlje
Korina
Utorak je u školi prošao izuzetno brzo, a srijeda je već kucala na vrata. Bilo je možda deset ili jedanaest navečer, a ja sam, sjetivši se da Bornu nisam nazvala, odlučila to učiniti sada. Iz ladice sam kraj kreveta izvukla bijeli papirić sa našvrljanim brojem mobitela, kojeg sam se sjetila prepisati prije nego što sam sinoć ušla pod tuš.
Brzo sam ga utipkala u mobitel i njegovom novom kontaktu dala ime Borna 4b, a zatim razmišljala bih li ga nazvala ili mu samo poslala poruku, uzmimo li u obzir da je bilo kasno. Namučila sam se, pokušavajući odlučiti. Kao prvo, nisam voljela pozive preko mobitela, više sam preferirala poruke. Pozivi su me činili nervoznom. S druge strane, poruke su se katkad mogle krivo protumačiti, jer su ostavljale samo pisani znak. Porukama se nije moglo postići ono što se moglo telefonskim pozivom. No, na poruke se moglo odgovoriti u bilo kojem trenutku, a poziv se mogao i propustiti. Hajde, Korina, zašto toliko razmišljaš o tako banalnoj stvari? Borna čeka!
Odlučila sam se za opciju slanja poruke. Nisam ga htjela izvlačiti iz kreveta ili takvo što, odgovorit će kada će imati vremena.
Vi:
23:16
Bok, u petak sam slobodna, ako i dalje želiš u restoran u centru!
Stisnula sam pošalji, a onda se dlanom lupila po čelu. Zašto sam pomislila da već ima moj broj i da samo čeka da mu Korina Herceg pošalje poruku? Obrazi su mi se užarili.
Vi:
23:16
Usput, Korina je. Korina Herceg, iz četvrtog c.
Moj mobitel nije zasvijetlio niti vibrirao idućih pet minuta, zbog čega sam pomislila da je već utonuo u san ili da jednostavno ne želi odgovoriti, no ubrzo nakon toga, oglasila se tiha poruka.
Borna 4b:
23:22
Očistila si raspored samo zbog mene? Kakva si ti romantična duša! 😉
Usput, kad ti odgovara? Mislio sam oko šest ili sedam.
Nacerila sam se na njegove riječi poput zacopane budale.
Vi:
23:23
Da, “romantična” me baš savršeno opisuje haha, a što se tiče restorana, mogli bismo u šest.
Borna 4b:
23:23
Onda ću tada biti pred tvojom kućom, sve smo se dogovorili!
Pogledala sam poruku, ali mu ništa nisam odgovorila, ne znajući što bih mu uopće više rekla. Mogla sam mu poslati smajlića, ali bilo bi to poprilično djetinjasto. Mogla sam napisati samo jedno u redu, ali to mi se činilo hladno. Ostavila sam mobitel na noćnom ormariću i zapiljila se u strop, kad me ponovno trgnuo zvuk nove poruke.
Borna 4b:
23:25
A što mlada dama radi budna u ovakve sate? Ujutro je škola, znaš.
Nacerila sam se. Opet. Razmislila sam što bih mu mogla odgovoriti, da ne ispadnem niti dosadna, a niti napadna. Nisam ga htjela udaljiti od sebe ovako rano.
Vi:
23:26
Ja? Bolje je pitanje što mladi gospodin radi budan?
Borna 4b:
23:27
Razgovaram s jednom ljepoticom. Rekla je da želi sa mnom u petak van 😉
Obrazi su mi se zarumenili, hvala Bogu da ih nije mogao vidjeti.
Vi:
23:27
A što sam ti drugo mogla reći? Kako odbiti dečka poput tebe?
Borna 4b:
23:28
Tko je rekao da pričam o tebi?
Glasno sam se nasmijala. Samoj sebi sam usta prekrila dlanom da ne probudim svoje. Kasno dopisivanje s osobom koja ti se sviđala bilo je neprocjenjivo i taj se osjećaj nije mogao tako lako opisati.
Vi:
23:30
U slučaju takvog provociranja, u petak ću ponovno popuniti raspored 🙂
Borna 4b:
23:31
Ovo su drastični potezi. Sad se već malo bojim. Zato prestajem i odlazim u krpe. Lijepo spavaj!
Vi:
23:31
Noć!
Mobitel sam sretno odložila na noćni ormarić kraj glave i pokušala što brže utonuti u san. Nije mi dolazio na oči, pa sam ih ponovno otvorila zureći u strop. Prvo sam počela razmišljati o Borninoj crnoj uvijek odlično namještenoj kosi, zatim se kraj njega stvorio Roko na svojoj Hondi i ostao je tamo dugo, dugo. Borna je ispario i ostao je samo Roko.
Osjetila sam kako mi kapci postaju teži i kako se malo po malo sklapaju. Ubrzo sam zaspala.
Iduće sam jutro na brzinu pojela šnitu namazanog peciva i odjurila na autobus brze linije. Roditelje još nisam uspjela nagovoriti na kupnju motora, ali svaki sam ih dan podsjećala na to. Moj je plan bio toliko ih ugnjaviti s jednom te istom rečenicom i zamolbom, zbog koje bi prije ili kasnije poludjeli, popustili i kupili mi mog limenog ljubimca. Mislim, barem sam se nadala da će ishod biti takav.
Pred školu sam stigla brzo, iako sam ponovno jedva disala u gužvi. Naravno da su svi izašli pred školom, uključujući i mene, a kad se sve raščistilo, autobus je ostao gotovo prazan. Da je barem tako prazan dolazio na moju stanicu.
Hodajući u gomili, na parkiralištu sam primijetila Rokov motor i podsjetila samu sebe kako nakon škole ponovno imam instrukcije. Bacila sam pogled na vlastitu odjevnu kombinaciju i nasmijala se svojim uskim crnim hlačama radi kojih bi moj susjed ponovno mogao izgubiti glavu i popizditi. Stvarno sam mogla obući trenirku. Sljedeći put, sljedeći put.
Otvarajući ulazna školska vrata, na brzinu sam pogledala na sat shvativši da imam još dvadeset minuta slobode, pa sam se okrenula kako bi ponovno mogla izaći na čisti zrak. Doduše, nisam se ni stigla okrenuti, a već me netko grabio za ruku i povlačio za sobom u skladište s lijeve strane hodnika. Bila sam previše zbunjena i previše u šoku da bih uopće primijetila tko je to bio, ali čim je progovorio, znala sam da je Roko Varga ponovno nešto blesavo osmislio.
„Tiho, tiho.” šapnuo je stavljajući prst na svoje usne i hitro zatvorio vrata, prije toga gledajući je li ga netko s hodnika primijetio. Napipao je prekidač u potpunom mraku i svjetlo se upalilo ravno iznad nas.
Skladište u kojem smo se nalazili školskom je domaru služilo za odlaganje alata i ostalih građevinskih potrepština. Zrnca prašine letjela su oko naših glava, a gdje god bih pogledala, vidjela sam paučinu. Samo sam čekala da mi se gigantski pauk spusti na glavu i na njoj isplete još jednu mrežu.
„Št-” nisam dovršila.
„Jesi li ikome rekla da te ja učim voziti motor?” stao je pred mene, stavljajući ruke na bokove.
„Nisam, ne, ne. N- naravno da ne.” odmahnula sam glavom, mucajući.
Roko me sumnjičavo pogledao, skupivši obrve.
„Mislim da mi stari sumnja u nešto.” uzdahnuo je i krenuo nervozno hodati s jedne strane prostorije na drugu. „Ujutro me pitao zašto u školu idem motorom, jer uglavnom uzimam njegov automobil. A u subotu me ispitivao gdje sam bio čitavo poslijepodne.”
Okrenula sam očima na njegovo suludo razmišljanje.
„To ne mora ništa značiti.” zaključila sam, naslonivši se na vrata iza svojih leđa. „Samo je htio znati što mu sin izvodi, nema ništa loše u tome.”
„Znam, ali svejedno mi je čudno. Inače me nikad ne ispituje toliko. Jedva da zna u koju srednju idem.” zagledao se u jednu točku ispred sebe, teško uzdahnuvši kroz nos.
„A ti? Što si mu rekao kad te krenuo tako rešetati pitanjima?” skupila sam obrve u jednu crtu.
„Da sam se zaželio dva kotača. Zamisli što bi mi napravio da sam mu rekao da neku curu učim voziti vlastiti motor.” preletio je rukama kroz kratko ošišanu prljavo plavu kosu. „Objesio bi me za jaja.”
Osjećala sam se uvrijeđeno. „Ti to želiš reći da on misli kako cure ne znaju voziti motore?”
„Pa tako neka-“
„O itekako znaju!” dreknula sam, osjetivši naglu navalu adrenalina i ubrzano kucanje srca. Odvojila sam leđa od vrata, skočivši pred njega. „Kad ga naučim voziti i kad mi moji napokon nabave taj vražji motor projurit ću kraj tvoje kuće s takvim zadovoljnim osmijehom na licu. I znaš što? Naučit ću voziti na jednom kotaču i bez ruku. Da, dobro si čuo. Bez ruku i to najbrže na svijetu ikada, samo da dokažem da su cure bolji vozači nego dečki!” upirala sam prstom u njega, ne uzimajući zrak. Riječi su se nizale, jedna za drugom. Ako me išta moglo izbaciti iz takta to je bila nepravda i podcjenjivanje. Pa što ako sam cura? Kvragu, vozit ću taj motor bolje od njegovog tate, njega i svih ostalih koji tvrde da ne mogu.
„U redu, u redu Jorge Lorenzo. Diši malo.” svoje je velike dlanove postavio na moja ramena, dok mu se usnama širio zaigran osmijeh. Ovo ga je sve izuzetno zabavljalo. Popravila sam pramenove kose koji su nemarno padali preko mojih očiju i naramenicu torbu snažno stisnula.
„Ne znam tko je on, ali pretpostavit ću da izvrsno vozi motor.” otvorila sam vrata skladišta i nacerila se Roku u lice, pa dodala: „Baš. Poput. Mene.”
Izjurila sam van, ostavivši ga samog u skladištu i zaputila se prema drugom katu kako bih stigla na prvi sat matematike.
Taj sam dan preskočila instrukcije.
