6. poglavlje
Korina
Lagala bih kad bih rekla da se nisam dobro zabavljala na večeri s Bornom. Isto tako bih lagala kad bih rekla da nisam vidjela kako se automobil Rokovog oca zaustavlja pred restoranom i kako iz njega izlaze on i njegova mlađa sestra s kojom sam se voljela družiti kad smo bile mlađe. Prije dok su još postojali nekakvi prijateljski odnosi mojih i njihovih roditelja.
No, nisam se pretjerano obazirala na njih. Štoviše, kad sam primijetila kako sjedaju podalje od Borne i mene, tek toliko da im vidim tjemena, odlučila sam zaboraviti da su uopće ovdje i u potpunosti se posvetiti dečku preko puta mene.
Borna je poput pravog kavalira pred moju kuću došao nekoliko minuta prije šest i u autu pričekao puni sat, pa je izašao van. Kroz prozor sam ga sobe vidjela kad je parkirao automobil, a izgledao je nevjerojatno dobro čak i u ispranim trapericama i plavoj polo majici. Uvijek je držao do sebe i bio dotjeran, mirišljav i pristojan. Izgledao je onako kako Roko, primjerice, nikada nije. Pozvonio je dva puta, a ja sam pojurila kako bih vrata otvorila prije svojih. Mislim, znali su da idem van, ali nisu znali da će se taj crnokosi dečko pojaviti baš ispred kuće.
Ipak, mama je bila brža od mene. Tata nije mogao biti jer je vrijeme provodio u radnoj sobi.
Namignula mi je, uhvativši kvaku. Širom je otvorila vrata.
„Bok, dušo!” nasmijano mu je pružila ruku, a ja sam iza njezinih leđa pošteno pocrvenila kao paprika. Protresao joj je dlan.
„Večer, gospođo Herceg.” prvo je pogledao u nju, a zatim u mene i kimnuo glavom, time mi poručivši da će sve biti u redu. „Sad vidim na koga je Korina toliko lijepa.” iskoristio je rečenicu iz američkih filmova i pogodio. Te su riječi tako nonšalantno izlazile iz njegovih usta; bio je stvoren za ovakve stvari.
Mama se zahihotala, stavljajući dlan preko usta. Taj ju je kompliment posramio, a u isto vrijeme i toliko godio – vidjelo se iz aviona.
„Oh, ma pretjeruješ! Usput, slobodno me zovi Martina.” odmahnula je rukom, a onda se brzo okrenula prema meni pokazujući mi palac u zraku. Nasmijala sam joj se, a onda se progurala uz njezino rame i stala uz Bornu, nakon čega je njegova ruka završila omotana oko mog struka.
„Dobro, mama, idemo mi sad!” povukla sam ga za ruku kako bi se pokrenuo i kako bismo što prije pobjegli od ove neugodnosti. „Doći ću do ponoći.”
„Drago mi je što sam vas upoznao!” Borna se nije ni stigao pozdraviti s mamom jer sam ga već odvlačila do njegovog crnog automobila, u koji smo trenutak kasnije sjeli. Obrazi su mi bili žarko crveni zbog vlastite majke koja me samo sramotila pred ovim lijepim dečkom.
„Mama ti je jako draga.” nacerio se, stavljajući ključ u automobil, a moja je mama stajala kraj vrata i mahnito mahala, pozdravljajući nas. Htjela sam propasti u zemlju od srama.
„I jako naporna, kao što možemo primijetiti.” prisilila sam se da joj mahnem, a Borna je, izlazeći na cestu veselo potrubio.
Vrijeme je s njim proletjelo i uživala sam gledajući kako su se njegove usne pomicale kad je pričao o ljubavi prema košarci. Nekoliko puta je predivan zvuk smijeha napustio njegove usne zbog čega su se moje oči zacaklile. Prije negoli sam uzela još jedan zalogaj rižota od piletine, začula sam Rokov glas. Čuo se s druge strane restorana i odjednom je Borna pao u totalno drugi plan.
Preko njegove sam glave vidjela kako je Tea bijesno ustala od stola i pojurila prema izlazu, dok je Roko i dalje nepomično sjedio na istom mjestu. Dečko ispred mene je i dalje nešto govorio, iako ga nisam slušala, već sam promatrala kamo će Tea otići. Prošla je uz sam restoran i skrenula prema zapadnom parkiralištu.
Roko i dalje nije ustajao. Bio je zavaljen u drveni stolac, u šutnji zureći u hranu ispred sebe. Nije niti trepnuo.
„Čuj-” dotakla sam Borninu ruku koja se odmarala na stolu. On je zašutio i podignuo pogled. „Oprosti, ali moram na trenutak na zrak. Vraćam se za pet minuta, hoćeš li me pričekati?”
„Naravno. Jesi li dobro? Zar nešto nije u redu?” zabrinuo se.
„Ne, ne, sve je u redu. Samo mi treba malo zraka, to je sve.” kimnula sam, a zatim ustala od stola uz osmijeh. Nisam htjela da se zabrine bez ikakve veze. Rekao je da će me pričekati, a ako će biti potrebno i odmah vratiti kući. Zahvalila sam mu i uputila se prema vratima, brišući ruke o salvetu.
Glasno sam koračala prema izlazu, a u kutu sam oka primijetila kako me Roko ugledao i kako se i on priprema ustati. Gotovo sam potrčala prema stražnjoj strani restorana kada sam napokon izašla na zrak. Prvo što sam vidjela bila je Tea, koja je, naslonjena leđima na zid restorana, zurila u mobitel i tipkala po njemu. Iako nisam znala kako će reagirati, osjećala sam kao da bih joj trebala prići i pitati je li sve u redu. Bacila sam papirnatu salvetu u koš za smeće sa svoje desne strane.
„Hej.” približila sam joj se, a ona je podigla glavu. Znala sam da je bijesnila samo minutu prije, na čelu joj se nadzirala plava vena.
„Oh, bok Korina.” pozdravila me, spremajući mobitel u stražnji džep traperica, nakon čega je njezin plavi pogled ponovno završio na mojim očima. Kako je moguće da su svi u obitelji Varga imali predivne oči? To jednostavno nije bilo pošteno prema ostalima.
„Ovaj, znam da nije na meni da se miješam, ali vidjela sam kako si izjurila i to-” ruke sam prekrižila preko prsa, „Ne znam je li sve u redu s tobom i Rokom. Je li ti što učinio? Ili rekao nešto ružno?”
Promeškoljila se na mjestu. „Ma, Roko je samo jedna velika budala i sve shvaća previše ozbiljno. Ja ne trebam dadilju, nemam pet godina.” okrenula je očima. Naslonila sam se na zid kraj nje, čekajući da odluči želi li mi reći što se dogodilo deset minuta ranije ili ne.
„Valjda je tako kad imaš brata.” kimnula sam glavom.
Nisam znala kakav je osjećaj imati brata, i k tome još starijeg, kojem je u opisu posla briga oko mlađe sestre. Nisam baš bila kvalificirana za davanje savjeta, ali željela sam biti tu za nju.
„Toliko me želi zaštiti da stvarno pretjeruje. Znam se brinuti za sebe, odrasla sam osoba.”
Promotrila sam ju. Grimase koje je činila dale su naslutiti da ju je Roko svojim ponašanjem zbilja izbacio iz takta. Ipak, bila sam sigurna da to nije učinio namjerno, već da je samo želio zaštititi mlađu sestru od svijeta koje se pretvorio u oholo mjesto.
„On ti jednostavno želi najbolje. Možda tu i tamo zna prijeći crtu, ali samo iz dobrih razloga.” odjednom sam ga pokušala obraniti. Iako ga nisam znala toliko duboko, Roko se činio kao teška i temperamentna osoba te sam znala na što je Tea ciljala kad je rekla da je pretjerivao. Iako nisam znala o čemu je točno bila riječ za njihovim stolom, izgleda da ju je strašno osramotio i naljutio.
„Ogovarate me? Dvije babe.” Rokov je glas prekinuo tišinu.
Obje smo okrenule glave prema njemu u istom trenutku, a on je naslonjen na nadlakticu jedne ruke, zurio u nas i mahao glavom u oba smjera. Tea je maknula pogled u drugu stranu, ponovno izvadivši mobitel iz džepa.
„Samo želim doma, neda mi ga se slušati.” čula sam ju kako mrmlja sebi u bradu. Bilo joj je dosta i Roka i večere i mene vjerojatno.
Prišla sam kratkokosom mladiću, uhvativši ga za rame i okrenuvši na suprotnu stranu od Tee. Nisam htjela da nas čuje.
„Možda bi bilo najbolje da joj se ispričaš i odvedeš doma, ha?” šapnula sam mu toliko tiho, da me samo on mogao čuti. Tea je stajala iza nas, s mobitelom u rukama i suznim očima. Samo je čekala da pukne.
„Možda da se vratiš svom dečku unutra i pustiš sestru i mene da ovo sami riješimo, ha?” odvratio mi je glasom punim prezira. Definitivno nisam ovo očekivala od njega. Htjela sam mu odvratiti istom mjerom, ali me prekinula muška crna sjena s desne strane.
„Je li ovdje sve u redu?” Bornin je snažan glas prekinuo našu prepirku.
Taj se isti dečko nekoliko trenutaka kasnije stvorio kraj nas, zbunjeno gledajući malo u mene, malo u Teu, malo u Roka. Raširivši ruke upitao nas je što se dogodilo, a zatim mi se približio i obuhvatio me oko struka. Roku je pogled sijevnuo na Bornine prste, koji su me zatim još više privukli uz sebe.
„U redu smo, ne brini.” odvratila sam mu, podižući glavu prema njemu.
„Idemo kući, Tea.” Roko joj je odvratio gotovo zapovijednim tonom. Tea me pogledala, nakon čega sam kimnula glavom uz osmijeh pun podrške. Roko se uz neki glupi pozdrav uputio natrag prema istočnom parkiralištu i automobilu, a Teu sam potapšala po ramenu i šapnula da će već sutra sve biti u redu i da se smiri. Na licu sam vidjela koliko je bila zahvalna, a zatim je to isto lice nestalo iza ugla restorana.
Vratila sam se s Bornom za stol i nastavili smo s druženjem sljedeća dva sata.
