2. poglavlje
Korina
Prije negoli sam zadnji komadić slanine ubacila u usta, netko je dva puta pokucao na vrata. Sa svake sam strane stola zaslužila po jedan par zbunjenih očiju. Slegnula sam ramenima kako bih roditeljima pokazala da zbilja ne znam tko stoji pred vratima u ranih devet sati ujutro. Mama je rupčićem obrisala usta.
„Možda je pošta.” pripremala se ustati, rukama prelazeći preko šarene pregače svezane oko struka kako bi izravnala nabore na njoj.
„Pošta ne ide subotom.” tata joj je nezainteresirano odgovorio, ubacivši komad kruha u usta.
Subota je.
Subota.
Subota?!
Slanina mi se zaletjela u grlo i nervozno sam se zakašljala. Tata me zbunjeno promotrio, prstima mi približavajući čašu vode, upitavši me jesam li dobro. Zgrabila sam ju i otpila dugačak hladan gutljaj, prije negoli sam se rukama odgurnula od stola. Stolac je zastrugao parketom.
„Idem ja otvoriti, samo ti sjedni.” ponudila sam se, prije nego što je mama uspjela ustati. „Brzo se vraćam.”
Panično sam ustala od stola i pohrlila prema ulaznim vratima kuće.
Danas su trebale biti moje prve instrukcije iz vožnje, a ja sam na njih, kao potpuna glupača, u potpunosti zaboravila. Totalno sam ih stavila u neki drugi plan, zbog čega sam si poželjela lupiti dobru šamarčinu. Posljednjih mi je nekoliko dana jedina okupacija bila nagovaranje roditelja na kupnju motora, zbog čega sam instrukcije smetnula s uma. Bilo je vrlo jednostavno – ako od svojih ne uspijem izmusti motor, prekidam dogovor s Rokom. Što će mi instrukcije ako ću se nakon njih svejedno gužvati u krcatom autobusu u pola dva popodne?
Žurnim sam i sitnim koracima prošla kroz dnevnu sobu i završila u hodniku kroz koji sam isto tako sumanuto projurila. Stigavši do vrata, čula sam još jedno tiho kucanje, a kad sam ih otvorila vidjela sam upravo onu osobu koja mi je prije samo dvije minute pala na pamet; zbog koje sam se gotovo udavila slaninom. Roko je stajao ispred mene obučen u kratke hlače, crnu majicu i sa zveckajućim ključevima u rukama. Nekoliko ih je puta protresao ispred mojih očiju.
„Je li dama spremna za prvu vožnju?” glasno je pljesnuo i nacerio se.
„Tiše pričaj.” prste sam položila na njegove pune usne, zgrabila ih i spojila u ravnu crtu, na što se zbunio, skupivši obrve. „Ne možeš biti tu, jesi li normalan? Moraš otići.”
Otrgnuo se iz mojeg stiska, polizavši usnu. Njegove su me plave oči potpuno tupo gledale.
„O čemu ti pričaš? Subota je i imamo instrukcije, sjećaš se?” raširio je ruke u nevjerici. Doduše, sada je bio mrvicu tiši, pa sam osjetila veliko olakšanje i bila mu jako zahvalna.
„Nemam vremena za objašnjavanje, Roko.” na brzinu sam se okrenula oko sebe, nadajući se da iza leđa neću vidjeti tatu kako nezadovoljno škrguta zubima. „Čekaj me kod škole. Uhvatit ću prvi bus i doći za dvadeset minuta.”
„Ili možemo zajedno, ima mjesta na motoru, nije-“
Prekinula sam ga. „Slušaš li ti mene? Nađemo se kod škole.”
S tim sam riječima zatvorila vrata. Da sam ih samo trenutak duže zadržala otvorenima, tata bi ga ugledao. Ugledao bi i Roka Vargu i crni motor kako stoje ispred vrata i čekaju njegovu kćer. Čula sam njegove stope kako su se približavale još iz kuhinje, a kad sam hitro zatvorila vrata i okrenula se prema njemu, sretno je žvakao zadnji zalogaj doručka.
„Tko je bio?” upitao me. Doduše, nije bio previše zainteresiran, prošao je kraj mene kako bi dohvatio časopis s police kraj cipela. Oblio me hladan znoj kad je prišao ulaznim vratima, no nagnuo se prema komodi s njegove desne strane i iz jedne od ladica izvukao kemijsku olovku. Volio je rješavati križaljke. Disanje mi se ubrzalo i bilo je pravo čudo što nije postao sumnjičav.
„Ma nitko bitan, neki čovjek koji prodaje kalendare i što sve ne.” slagala sam. Duboko u sebi sam se nadala da me Roko poslušao i na motoru odjurio prema školskom igralištu.
„Zar i subotom?” uzdahnuo je, igrajući se s olovkom u njegovim rukama, nekoliko ju puta pritisnuvši, stvarajući meni nepodnošljiv zvuk. „Mislio sam da tada puštaju ljude na miru. Izgleda da sam se prevario. Ludi su.” odgegao se do dnevne sobe i tamo ostao.
Vrativši se u kuhinju, mami sam slagala kako moram otići do škole pokupiti nekakve papire iz povijesti, na što me ona sumnjičavo pogledala i upitala koja to škola radi subotom. Nisam znala što bih joj na to odgovorila, ali sam se brzo snašla rekavši kako knjižničarka ima ključ i kako će zaključati školu ako se ne pojavim pred njom u roku od pola sata. Izašla sam iz kuće prije nego što je uspjela izvući neku sitnu istinu iz mene.
Uspjela sam uhvatiti autobus brze linije i za dvadesetak minuta stići do škole. Ceste su bile gotovo prazne, zbog čega je autobus gotovo pa lebdio zrakom, ne zaustavljajući se na svakoj stanici. Također, praznih je sjedala bilo na bacanje, pa sam utonula u jedno i u njemu ostala do kraja vožnje.
Školsko je igralište bilo ograđeno, ali su vratašca ograde već duže vrijeme bila slomljena i moglo ih se otvoriti bez pola muke. Uz Roka i njegovog limenog ljubimca, ugledala sam još dva mlađa mladića kako iznenađeno i s oduševljenjem kruže oko crnog motora, a hvalili su ga toliko glasno da sam ih i ja kraj ograde mogla razgovjetno čuti. Roko me zapazio, okrenuo glavu prema dvojici i prstom pokazao prema meni. Oni su kimnuli glavama, a on se hitro i spretno smjestio na vozilo i pojurio u mom smjeru.
Zakočio je nekoliko centimetara od mog nosa i raširio ruke. „Može li neko objašnjenje za onakvo ponašanje?”
Zakoračila sam nekoliko koraka unatrag kako ne bih bila pogođena.
„Ti shvaćaš da bi mene moji ubili da su vidjeli tebe i ovo tu čudo-” prstom sam pokazala prema njegovom crnom ljubimcu, pa nastavila: „-pred kućom? Mislim, i tebe bi ubili, ali ja bih im bila prioritet.”
Zabavljeno je zurio u mene i pratio što mu pričam. Čak je popratio i moj prst kad sam ga uperila kraj njega. Jednom je nogom na tlu održavao ravnotežu, s rukama prekriženim preko prsa.
„Jednom ćeš im morati reći, znaš.” prosvijetlio me, dižući obrve.
„Jednom nije sada.” kiseo se osmijeh proširio mojim licem, a zatim sam, stojeći nasuprot njega, snažno rukama primila volan, nagnuvši glavu na jednu stranu. „Onda? Hoćemo li krenuti?”
Osim što mi na pitanje nije odgovorio, imao je petlju promotriti me od glave to pete bez imalo srama, nakon čega je konstatirao da mu se sviđaju moje široke traperice. Voljela sam opuštenost i nisam se izvlačila iz trenirki i širokih bermuda. Gore sam odlučila navući najobičniju jednobojnu majicu.
Nakon što me Roko još nekoliko trenutaka odmjeravao, pomaknuli smo se prema prvoj klupici kraj nas kako bih s prvom lekcijom mogla započeti detaljno i otpočetka. Sišao je s vozila i ostavio ga naslonjenog na nožicu ispred nas, izvadivši ključ.
„Sjedni.” s ruke je skinuo crnu rukavicu koju je vječito nosio na prstima dok je vozio. Valjda za lakše držanje volana, što ja znam, valjalo bi ga pitati. Poznavajući Roka Vargu, on ju je vjerojatno nosio kako bi izgledao cool ili što sve ne.
„Na motor?” upitala sam ga, krenuvši prema kožnom sjedalu.
„Ne ideš ti još na njega.” uhvatio me za ramena i okrenuo natrag prema sebi. „Sjedni na klupicu. Moram ti prvo objasniti teoriju. U srijedu ćeš tek sjesti za volan.”
„Molim? Što ću ga danas samo gledati?” prekrižila sam ruke preko prsa, nadureno, poput malog razmaženog djeteta.
„Nisi valjda mislila da ću te pustiti da sjedneš na ovu mašinu tek tako.” odmahnuo je glavom uzdahnuvši, stojeći ispred mene s rukama na bokovima.
Nisam bila u potpunosti sigurna govori li to jer ne želi da ja stradam ili ne želi da njegov limeni ljubimac strada. Poznavajući njega, prije bih rekla ovo drugo. Znala sam da je mislio da sam nesposobna za vožnju, ali imala sam vozačku dozvolu i sebe sam smatrala vrlo opreznim vozačem, stoga se nije imao oko čega brinuti.
„Komotno sam mogla ostati doma i na internetu tražiti slike motornih vozila, bilo bi mi isto kao sada tu s tobom.” prstom sam pokazala na njega prije nego što sam ljuto sjela na klupicu, prekriživši noge.
„Onda idi doma i nađi uputstva za vožnju na forumu, možda te nauče bolje od mene.” ključ u njegovim rukama ponovno je zazveckao, a on se planirao ponovno smjestiti na sjedalo i odjuriti kući. Planirao me ostaviti samu nasred igrališta i pustiti me da četrdeset minuta čekam brzu liniju. Nisam željela ponovno dvadeset minuta provesti u starom autobusu na putu kući.
Nisam mu to mogla dopustiti. Nisam ga mogla pustiti da ode. Obećala sam sama sebi da ću biti ustrajna u svojoj namjeri da naučim voziti motor i to sam planirala ostvariti. Pregrizla sam jezik i odlučila popustiti.
„Dobro, daj, samo sam se šalila.” ustala sam, prije nego što je sjeo na sjedalo. „Od sada nadalje ću šutjeti i neću ti se uplitati u posao.” podigla sam mali prst u zrak, u znak mog obećanja prema njemu.
„Hvala ti, mlada damo.” nacerio se, pobjednički.
Recimo samo da je idućih sat vremena prošlo nevjerojatno brzo. Roko je s tolikim sjajem u očima govorio o svojoj Hondi CBF 600 da sam na trenutak pomislila kako govori o vlastitoj djevojci. Ponovio je to ime najmanje dvanaest puta. Ipak, taj njegov motocikl nije izgledao poput onih u akcijskim filmovima, ludih boja i sa sto brzina, ovaj je bio sasvim crn s dvije teške gume i crvenim svjetlima sa zadnje i prednje strane. Roko mi je objasnio kako je odličan za početnike i za one koji žele uživati u vožnji. Objasnio mi je i kako funkcionira mjenjač na lijevoj strani i kako prilikom mijenjanja prve i druge brzine moram dobro paziti da ne upadnem u ler. S desne mi je strane pokazao prednju i zadnju kočnicu, napominjući da ih ne stišćem prenaglo, kako ne bih završila na nosu. Svaku njegovu riječ sam prilično brzo kopčala, zbog čega sam se i ja sama iznenadila. Ali, vrlo ugodno.
Svoje je predavanje završio priznanjem da za dva tjedna piše test iz fizike i da će me u ponedjeljak nakon nastave čekati u knjižnici u prizemlju.
