3. poglavlje
Korina
Nakon što se u ponedjeljak oglasilo zvono za kraj zadnjeg sata, umorno sam se uputila prema prizemlju. Rijeka je ljudi prolazila kraj mene u potpuno drugom smjeru – prema izlazu, prema slobodi, prema poštenom ručku negdje u restoranu brze hrane nakon cjelodnevnog sjedenja u klupi. A ja? Ja sam teturala hodnikom kako bih iduća dva sata provela u knjižnici objašnjavajući Roku Vargi formule i jednadžbe iz fizike. Kvragu i ta fizika, kvragu i Roko, kvragu i naš dogovor.
„Korina!” netko je iza mojih leđa vrisnuo moje ime i prenuo me u razmišljanju. Muški glas. Duboki muški glas. Nisam mogla razlučiti čiji je, stoga sam bila primorana okrenuti se na drugu stranu, prema izvoru.
Crnokosi mi je mladić prilazio s druge strane hodnika s velikim osmijehom na licu od uha do uha, torbom na jednom ramenu i košarkaškom loptom između oba dlana. Zapravo, prevrtao ju je po rukama, dobacujući ju iz jedne u drugu ruku, igrajući se tako.
Borna Sever uvijek je izgledao odlično.
Crna je torba htjela skliznuti s mog ramena, ali nisam joj to dopustila, već sam ju čvrsto uhvatila znojnim dlanom. Borna je hodao prema meni, usput se nekoliko puta okrenuvši kako bi pozdravio prijatelje i neke djevojke koje su ga konstantno oblijetale. Doduše, tko njega ne bi oblijetao? Samo im se nakezio, rekavši im da će kasnije svratiti u obližnji kafić i nastavio svoj put do moje malenkosti.
Prišao mi je, postavivši loptu ispod bicepsa na ruci, radi čega mi je gotovo slina izašla na usta. Nisam joj to dopustila. Pribrala sam se koliko sam već mogla u njegovoj blizini i glupavo se nacerila. Borna Sever je zbilja uvijek izgledao odlično. I nisam pretjerivala. Gledajući ga s tribina posljednje tri godine školovanja, iz takve udaljenosti nisam uspijevala primijetiti njegove zanimljive tamne oči, a sada kad sam im bila toliko blizu, mogla sam zapaziti kako se oko crne zjenice tamnosmeđa boja prelijevala u boju meda. Sva sam se zbunila, glas me napustio, a grlo mi se u potpunosti osušilo. Progutala sam slinu. Ponovno. Bio je viši od mene za možda glavu i mirisao je po pepermintu, limunu i nekom skupom parfemu čije ime nisam znala. Nisam mogla vjerovati da netko može tako dobro mirisati dolazeći direktno s treninga.
„Kuda toliko žuriš?” ramenom se naslonio na ormariće kraj naše desne strane. „Zadržavam li te možda?”
„Ne, ne, nikako. Krenula sam u knjižnicu, znaš, valjalo bi dobro proći razred.” nisam spomenula Roka. Zašto bih ga uopće spominjala? Ne mora Borna baš sve znati.
Borna se nasmijao, ja sam se rastopila, razlila po podu, a zatim došla k sebi i ponovno vratila u prvobitno stanje kad je opet otvorio usta. Njegovi prelijepi zubi, njegova razmršena kosa i bicepsi, ruke, dlanovi. Bože, morala sam se pribrati.
„Ti si pametna cura, u tebe ne sumnjam nimalo.” namignuo mi je, odmaknuvši se od ormarića. Ponovno je rukama obuhvatio loptu i nastavio. „Nego, mislio sam te pitati… U petak se u centru otvara novi restorančić brze hrane, pa sam ga mislio isprobati s tobom. Mislim, ako želiš.”
Borna Sever je bio sportaš s hrpom prijatelja i minimalno sedam cura dnevno koje su ga pokušale zavesti na ovaj ili onaj način. Tijekom čitavog školovanja, s njim sam prozborila nekoliko rečenica. Uglavnom me ispitivao o pitanjima koja su bila u testovima, jer nismo bili isti razred, a volio je dobiti dobru ocjenu s malo ili nimalo truda. Ja sam radila istu stvar, pa se nisam mogla žaliti. Tu i tamo bi zaglavili sami na autobusnoj stanici i bili primorani progovoriti desetak rečenica, ali nije išlo dalje od toga. U međuvremenu je počeo voziti, pa sam autobus uglavnom ostala čekati sama.
Nisam znala što se moglo promijeniti u četvrtom razredu, ali izgleda da nešto jest. Osjetila sam kako se crvenim poput paprike, a riječi nisu izlazile iz mojih usta, iako sam samo trebala reći to jedno malo kratko da. Mogla sam reći i da, Borna, jedva sam dočekala da me pozoveš van i naravno da ću izaći s tobom, mogli bi se i vjenčati usput, ali to mi se činilo jadno, naravno.
„Moram provjeriti jesam li u petak slobodna.” samo je izašlo iz mene. A znala sam da ništa ne trebam provjeravati i znala sam da sam uglavnom svaki dan nakon škole bila slobodna, jer, nije kao da se u mom selu imalo što za raditi. Naravno da su mi se u rasporedu od nedavno našle i Rokove instrukcije, ali shvatio bi on moje otkazivanje istih. Ne izlazi se s Bornom Severom van svaki dan.
Primijetila sam mu na licu da je ostao malko zapanjen mojim odgovorom, ali brzo se snašao.
„Oh, u redu, u tom slučaju ću ti dati svoj broj, pa me nazovi kad provjeriš.” kemijska olovka kao da je spremno čekala da se Borna Sever sjeti nekoj nepoznatoj djevojci dati broj njegovog mobitela. Bez imalo dvojbe, nježno me uhvatio za zapešće desne ruke te na moj dlan napisao tih nekoliko znamenki.
Nakon toga oboje smo zanijemili na nekoliko trenutaka, jednostavno se gledajući. Duboko sam se u sebi nadala da u tih sedam sekundi nije primijetio koliko sam crvena. Začudila sam se što je njegov broj uspio opstati na mojem izuzetno znojnom dlanu.
„Ništa, onda ću te nazvati kasnije, jurim sada.” na brzinu sam prekinula tišinu i ispričala se te pojurila u drugom smjeru iako sam na sebi osjetila njegov pogled sve dok nisam skrenula prema stepenicama. Razrogačila sam oči, pokušavajući doći k sebi.
Moji razgovori s dečkima bili su strašni. I strašniji od strašnih. Nisam znala pričati s njima – postala bih crvena, oblio bi me znoj i samo bih čekala da zbrišem negdje na sigurno – pogotovo kad bi bili zgodni. Htjela bih propasti u zemlju od neugodnosti. Nisam znala pričati s dečkima koji su mi se sviđali i to je bila činjenica. Zato sam, valjda, s Rokom mogla pričati o svemu bez imalo srama i nervoze.
Ulazeći kroz teška vrata knjižnice, na ulasku me dočekala niska kratko podšišana knjižničarka. Nešto je sumanuto tipkala po tastaturi, stoga sam samo produžila prema stolovima ispred sebe, ne želeći ju omesti u radu. Roko je sjedio za onim skroz desno, zadubljen u nekakvu knjigu, što me izuzetno začudilo. Približavajući mu se, valjda je čuo moje tihe korake i podignuo glavu, a zatim se nacerio, podignuvši i knjigu tek toliko da uspijem pročitati naslov. Naše tijelo – ženske najslabije slatke točke i kako ih pronaći.
„Mislila sam da čitaš nešto što bi ti pomoglo oko fizike.” okrenula sam očima i torbu ostavila na stolu kraj njega.
„Ovo mi pomaže oko kemije. S curama, mislim.” na svoju je šalu sam sebi prasnuo u smijeh, zbog čega ga je nekoliko učenika ljutito pogledalo i ispustilo jedan dugi šššš.
„Tu ionako pišu samo najgluplje gluposti. Ne znam koji muškarac u to vjeruje. Niti koja žena u to vjeruje.” odmahnula sam jednom rukom, dok sam drugom vadila bilježnicu i kalkulator iz torbe, spremna započeti sat vježbanja. Roko se nije opterećivao s tim, već je i dalje zabavljeno prelistavao stranice, a posebice se zadržao na ilustracijama. Vrlo detaljnim ilustracijama.
„Piše da vam je jedna slaba točka negdje tu iza uha.” zurio je u ilustraciju, u isto vrijeme pokušavajući na svojoj glavi pronaći točno mjesto koje je opisivao. Zatim ga je pronašao, stavljajući prst na stražnji dio vrata, nekoliko centimetara ispod školjke uha. „Ovdje, evo baš ovdje.”
„Ne želim uopće komentirati takve gluposti.”
A znala sam da je govorio istinu. Ta je glupa knjiga otkrivala sve tajne žena koje su na svijetu postojale, a ja sam mu je morala zgrabiti iz ruku. Nije morao sve otkriti.
„Ti ne želiš komentirati?” podigao je obrve, a zatim kao da mu se neka lampica upalila iznad glave, pa se nacerio, „Knjiga je totalno u pravu, nije li?”
Nisam mu odgovorila, već sam nastavila kopati po torbi u potrazi za pernicom kako bi napokon mogli početi i kako bi napokon mogla poći svojoj kući. Odlučila sam ga totalno ignorirati, što mu je dodatno potvrdilo odgovor na njegovo postavljeno pitanje.
„Je, u pravu je!” dreknuo je malo glasnije, zbog čega se ponovno čulo to šššš kraj nas. Nastavio je malo tiše. „Ovu ću si posuditi za doma. Moram otkriti sve čari vas žena.” ostavio ju je sa strane, kraj moje torbe.
Deset smo minuta kasnije bili skroz zadubljeni u atome i građe molekula da nam je vrijeme proletjelo samo tako. Pokazujući Roku kako izračunati energiju nekog atoma, primijetio je broj Borninog mobitela ispisan preko mog dlana. Zabuljio se u njega, ali ništa nije rekao, iako sam znala da bi vrlo rado prokomentirao i to. Idućih je sat vremena proveo u tišini, pogledavajući me svako malo i kimajući glavom kao da mu je sve u potpunosti jasno. Znala sam da mu nije jasno, ali nije me htio prekidati znajući da ćemo u tom slučaju na stolcima knjižnice ostati još valjda punih pet sati.
Pospremajući sve bilježnice natrag u torbu, Roko je zgrabio onu njegovu zanimljivu knjigu o ženama i uputio se prema knjižničarki. Primijetivši moj zbunjeni izraz lica, raširio je ruke.
„Što je? Muškarci zaslužuju znati.” zabavljeno je povisio glas.
Ponovno se začulo ono isto šššš.
