2. poglavlje
Nedjeljna jutra u roditeljskoj kući uvijek su imala miris djetinjstva. Kuća u predgrađu, sa crvenim krovom i starim drvenim prozorima, bila je utočište u kojem sam odrasla. Hodnik je još uvijek bio obložen istim tepisima koje je majka kupila kad sam imala deset godina, a zidovi su čuvali fotografije porodičnih proslava, izleta i mojih školskih uspjeha.
Otvorila sam vrata i osjetila miris svježe pečenih kiflica. U dnevnom boravku, gdje su zavjese uvijek bile poluotvorene da puste dovoljno sunca, majka je postavljala sto. Njeno lice bilo je uvijek isto: blage bore oko očiju, kosa skupljena u urednu punđu, i pogled koji je znao sve što nisam rekla.
– “Elena, stigla si baš na vrijeme.” – rekla je toplo, ali kroz ton sam mogla osjetiti skriveno pitanje: jesam li sretna, jesam li u redu, jesam li možda opet preumorna od života u gradu.
Otac je sjedio u fotelji, čitajući novine. Bio je od onih starinskih muškaraca koji vjeruju da se sve može riješiti mirno, razgovorom. Kada me ugledao, nasmiješio se i odložio naočale.
– “Naša djevojka. Dođi, sjedni. Reci, kako je u agenciji? Ima li posla?”
Klimnula sam i nasmiješila se. Njihova pitanja su uvijek bila ista, ali ispod njih krilo se nešto dublje – njihova želja da ostanem dio njihovog svijeta, sigurna, zaštićena, daleko od svega što bi me moglo povrijediti.
Moj mlađi brat, Leo, pojavio se u pidžami, još bunovan. Njegova kosa bila je raščupana, a u rukama je nosio telefon.
– “Opet si bila s Anastasijom sinoć, jel’?” – podigao je obrvu i nasmijao se podrugljivo.
– “Jesam, a ti?” – odgovorila sam, sipajući sebi čaj.
– “Ja sam ostao kući..”
Majka ga je ošinu pogledom, a ja sam se nasmijala. Takvi mali porodični razgovori vraćali su me u sigurnost.
Nakon doručka, otišla sam u svoju staru sobu. Još uvijek je bila ista: bijeli zidovi, krevet s cvjetnom posteljinom, police s knjigama koje sam ostavila kada sam se preselila. Sjela sam na stolicu i pustila prste da pređu preko knjiga, osjećajući miris papira.
Otac je uskoro došao, pokucao i ušao. U rukama je nosio šolju kafe za mene, kao što je oduvijek činio kad je želio ozbiljno razgovarati.
– “Elena, znaš da nas brineš.”
– “Zašto?” – upitala sam, iako sam znala odgovor.
– “Živiš sama, radiš mnogo, a grad… grad nije uvijek siguran. Pričaju se stvari. Ljudi, likovi… Ne želimo da se ikada nađeš u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.”
Nisam rekla ništa. Samo sam spustila pogled na šolju i otpila gutljaj.
Majka se kasnije pridružila. Sjela je kraj mene, stavila ruku na moje i tiho rekla:
– “Samo te želimo vidjeti sretnu. I volimo te. Nemoj nikada zaboraviti da ti je porodica tvoja sigurna luka.”
Popodne smo proveli u bašti. Leo je kosio travu, otac je popravljao ogradu, a majka i ja sadile smo cvijeće. Sunce je grijalo, a ja sam se smijala sitnicama. Bio je to miran dan, dan koji se činio beskonačnim.
Ipak, dok sam sjedila u hladu i gledala u nebo, u meni se javio isti onaj nemir koji sam osjetila noć ranije.
Alarm je zvonio previše rano. Zvuk me trgnuo iz sna i na trenutak sam poželjela samo pritisnuti „odgodi“ i ostati u toplini kreveta. Ali posao nije čekao. Sa nevoljom sam ustala, razmakla zavjese i pustila svjetlost unutra. Grad se budio: automobili su već brujali niz ulicu, prodavači su otvarali radnje, a hladan jutarnji zrak uvukao se kroz poluotvoren prozor.
Kuhinja mog stana bila je tiha, osim šuma aparata za kafu. Voljela sam taj ritual – jutarnja šolja crne kafe u bijeloj keramičkoj šolji, staroj ali dragoj. Dok sam pripremala doručak, pogledala sam kroz prozor i vidjela staricu iz susjednog stana kako zalijeva cvijeće na balkonu. Sve mi je djelovalo tako obično, mirno, a ja sam se osjećala nekako čudno.
Ormar je bio prepun neutralnih boja. Izabrala sam tamnoplave pantalone, bijelu bluzu i sivi sako. Opet. Nije to bio modni izbor iz snova, ali bio je praktičan. Na noge sam navukla jednostavne crne salonke. Na vrat stavila srebrni lančić koji sam dobila za osamnaesti rođendan.
Ulice su već bile pretrpane kada sam izašla. Tramvaj je kasnio, kao i uvijek. U kabini su ljudi stajali stisnuti jedni uz druge, a ja sam kroz zamagljeni prozor posmatrala grafite na zidovima i ritam grada koji me gušio.
Zgrada u kojoj sam radila nije imala ništa posebno: sivi betonski blok s previše stepenica i liftom koji je stalno bio u kvaru. Moj ured nalazio se na trećem spratu. Zidovi su bili ukrašeni plakatima reklamnih kampanja koje je agencija radila, a miris printera i ustajalog zraka uvijek je bio prisutan. Moj sto bio je zatrpan fasciklama, rokovnicima i bilješkama ispisanim u žurbi. Laptop je treperio obavijestima mejlova koji su stizali brže nego što sam mogla odgovoriti.
Kolegica Sanja, uvijek prva na poslu, ušla je s pecivom iz pekare i klimnula mi. Njeno lice je bilo umorno, ali osmijeh nije izostajao.
– “Jesi spremna za današnji sastanak? Klijent je zahtjevan.”
– “Jesam,” slagala sam.
Satima smo razgovarali s ljudima koji su imali previše zahtjeva i premalo strpljenja. Iza osmijeha skrivala sam nervozu, a ruke su mi bile umorne od tipkanja. Oko podneva, kad je sunce već visoko stajalo na nebu, izašla sam na balkon firme i duboko udahnula. Vazduh je bio težak, ali mi je makar donosio privid slobode.
Telefon mi je zazvonio. Anastasija. Samo njeno ime na ekranu bilo je dovoljno da mi se raspoloženje promijeni.
– “Gdje si, radilice?” – njen glas bio je razdragan.
– “Na poslu, gdje bih drugo?”
– “Nije zdravo da stalno radiš. Večeras idemo na večeru. Nema izgovora.”
– “Anastasija…” – pokušala sam protestovati, ali me odmah prekinula.
– “Znam da ćeš reći da si umorna. Ali ja sam već rezervisala sto. I, Elena… čula sam nešto. Nešto što će te zanimati.”
Njene riječi su zapele u zraku. Ona nikada nije bez razloga uvodila misteriju u razgovor.
– “Šta si čula?”
– “Neću ti sada reći. Vidimo se u osam. Obuci nešto što nije sivo.”
Slegnula sam ramenima i prekinula poziv, ali mi je srce brže kucalo.
Ostatak dana na poslu prošao je sporo. Moj šef, gospodin Kostić, uvijek nervozan i u žurbi, svratio je s gomilom novih zadataka. Njegova kravata bila je nakrivljena, a ruke stalno u pokretu. Govorio je prebrzo, kao da će se sve raspasti ako zastane na trenutak. Kada je izašao, kolege su samo uzdahnule i nastavile raditi.
Do šest sati sam bila iscrpljena. Spakovala sam torbu, ugasila laptop i izašla. Grad je već bio u večernjoj vrevi – tramvaji puni, ljudi žurili, ulična svjetla počela treperiti.
Kod kuće, dok sam stajala pred ormarom, razmišljala sam o Anastasijinim riječima. “Nešto što će te zanimati.” Obukla sam crne pantalone visokog struka i crnu satensku bluzu, uz crne salonke. Kosa mi je bila puštena, a na usne nanijela ruž u boji vina. Nisam to radila često, ali večeras sam željela izgledati drugačije.
Anaszasija me čekala ispred restorana u centru. Njen automobil blistao je pod svjetlima ulice, a ona je izlazila iz njega kao da silazi s modne piste. Njena haljina bila je smaragdno zelena, kosa podignuta u elegantnu punđu, a osmijeh širok.
– “Konačno!” – rekla je i zagrlila me. – “Večeras ćemo pričati, a ti ćeš mi obećati da ćeš prestati živjeti kao časovnik.”
Restoran je bio luksuzan, sa zlatnim detaljima na zidovima, kristalnim lusterima i bijelim stolnjacima. Konobari su se kretali tiho, u bijelim košuljama i crnim prslucima, kao da lebde. Muzika je bila lagana, jedva čujna, samo da ispuni tišinu.
Sjeli smo do prozora. Pogled na grad noću uvijek je imao neku čar – ulična svjetla, reklame, prolaznici koji žure.
– “I, šta si čula?” – upitala sam, jedva čekajući da otkrije misteriju.
Amra je otpila gutljaj vina i nagnula se prema meni.
– “On. Biće ovdje većeras.”
Osjetila sam jezu niz kičmu. Nisam ga poznavala, nisam ga nikada vidjela, ali samo spominjanje njega mijenjalo je ritam mog disanja.
– “To tebe zanima, a ne mene.” – pokušala sam se našaliti.
– “Možda. Ali, Elena… kad jednom pogledaš u te oči, kažu da više nema povratka.”
Nasmijala sam se, ali negdje duboko u meni, tiho, rodila se slutnja da će mi upravo ta noć, i sve što dolazi, promijeniti život.
