3. poglavlje
Restoran je disao luksuzom, a ja sam osjećala da ne pripadam tu. Dok je Anastasija razgovarala s konobarom, ja sam pogledom prelazila preko lica gostiju. Na stolu pred nama svijeća je titrala, bacajući sjenke po kristalnim čašama. Ljudi su bili obučeni u najbolje što posjeduju: muškarci u odijelima krojenim po mjeri, žene u haljinama koje prate liniju tijela i blistaju na svjetlu lustera.
I onda se desilo.
Vrata su se otvorila i prostorija se na trenutak utišala, kao da je sama tišina ustala da ga dočeka. On je ušao. Odmah sam ga poznala. Nije mi niko trebao reći to je on. Takvog čovjeka ne možeš da ne poznaš.
Visok, ramena široka, hod smiren ali pun autoriteta. Odijelo crno, savršeno krojeno, bijela košulja, crna kravata vezana s onom lakoćom koja se ne uči nego nosi. Njegova kosa, tamna i uredno začešljana, blago je svjetlucala pod rasvjetom. Oči… boje koje se nisam nigdje vidjela, kao oluja zatvorena u dva pogleda. Nije žurio. Hodao je kao da je cijeli prostor njegov, kao da sve postoji zbog njega.
Uz njega su išla dvojica muškaraca, u crnim odijelima, bez ijednog izraza na licu. Njihova prisutnost nije tražila pažnju, sli su je imali, sve oči su bile uprte u njih.
– “Bože, to je on.” – Anastasija je šapnula, oči su joj blistale uzbuđenjem. -“Elena, to je Adrian.”
Ime je odzvonilo u meni. Adrian. Kao da cijela prostorija odzvanja tim imenom.
Sjeo je za sto u uglu, gdje je svjetlost bila prigušenija. Nije morao ništa reći da bi svi znali ko je. Konobar je odmah prišao, ponizno, a ja sam gledala kako Adrian skida sako i prebacuje ga preko naslona stolice. Pokreti su mu bili lagani, odmjereni, ali u svakom od njih bilo je nešto prijeteće.
Pokušala sam nastaviti razgovor s Anastasijom ali nisam čula pola njenih riječi. Moje oči su ga pronalazile i vraćale, kao da sam bila hipnotisana. Njegove oči koje ne možeš zaboraviti ni za sto godina. Njegove ruke bile su snažne, prsti dugi, a kada je podigao čašu crnog vina, činilo se kao da je to ritual.
– “Ne bulji.” – Anastasija me bocnula nogom ispod stola, smijući se tiho.
– “Ne buljim.” – slagala sam, ali obrazi su mi gorjeli.
A onda se dogodilo nešto što nisam očekivala. Pogledao me.
Njegove oči, tamne i prodorne, našle su se s mojima preko cijele prostorije. Nisam mogla skrenuti pogled, iako sam trebala. Kao da me držao nevidljivim konopcima. U tom trenutku restoran je nestao – nije bilo svijeća, muzike, ljudi, samo on i ja.
Srce mi je lupalo toliko jako da sam se bojala da će ga i Anastasija čuti. Adrian nije skrenuo pogled. Nije se nasmiješio, nije podigao obrvu – samo je gledao. Kao da pokušava pročitati sve što jesam, svaku misao, svaku slabost.
Konobar je donio večeru i prekinuo trenutak. Pokušala sam se fokusirati na hranu, ali viljuška mi je drhtala u ruci. Nisam bila gladna. Bila sam zarobljena. U njegovom pogledu.
Anaszasija je nastavila pričati o poslu, o planovima za vikend, ali onda se ukočila.
– “Elena… on dolazi ovamo.”
Okrenula sam se i ugledala ga. Adrian je ustao, odmaknuo stolicu i krenuo prema našem stolu. Njegovi koraci bili su tihi, ali svaka osoba za kojom je prošao okrenula se za njim.. Čak su i konobari zastajali. Njegova dva pratioca ostala su za stolom, ali njihove oči nisu skidale pogled s njega.
Zaustavio se kraj nas, a ja sam osjetila njegov miris – skup parfem, tamni tonovi, pomiješani s nečim opasnim, nečim što nije imalo imena.
– “Dame.” – njegov glas bio je dubok, promukao, ali gladak, kao da može i raniti i zavesti u istoj rečenici. Pogledao je prvo nju, a onda mene.
“Mogu li da se pridružim?”
Anastasija je, naravno, odmah klimnula. Ja nisam mogla da govorim. Samo sam ga gledala, i osjećala kako mi se dlanovi znoje.
Sjeo je tačno preko puta mene. Njegov pogled nije odlazio s mog lica. Svaka riječ koju je izgovarao, svaka kretnja ruke, bila je namjerno smirena. On je bio navikao da ljudi reaguju na njega. Bio je navikao da ga se boje ili obožavaju.
– “Ti si Elena, zar ne?” – rekao je. Glas mu je bio tih, ali nije zvučalo kao pitanje. Više kao činjenica koju je već znao.
Kako je znao moje ime? Nisam se usudila da pitam. Samo sam klimnula.
Njegove usne zakrivile su se u trag osmijeha, ali to nije bio osmijeh od kojeg se osjećaš sigurno. Bio je to osmijeh vuka koji procjenjuje plijen.
Anastasija je započela razgovor, pitala ga o poslu, o gradu, ali on je odgovarao kratko, pogled mu je stalno bio na meni. Nisam mogla disati normalno. U meni se borilo sve: razum koji je govorio da je ovo opasno, i srce koje je kucalo kao da je pronašlo ono što je čekalo cijeli život.
Nakon nekoliko minuta, Adrian je ustao.
– “Bilo mi je zadovoljstvo.” – rekao je, ali oči su mu bile uprte samo u mene. – “Siguran sam da ćemo se ponovo sresti.”
Nije čekao odgovor. Samo se okrenuo, vratio za svoj sto, a restoran je nastavio da bruji.
– “Elena… ti nemaš pojma šta je upravo bilo ovdje.”
Ali ja sam znala. Jer onaj pogled, onaj osjećaj u grudima – to nije bilo nešto što se slučajno dogodi. To je bio početak.
Te noći grad je disao drugačije. Ulica ispod mog prozora bila je gotovo prazna, samo bi povremeno prošao automobil i ostavio za sobom odsjaj svjetala na mokrom asfaltu. Kiša je padala lagano, a ja sam sjedila na krevetu, obučena u tanku pidžamu, nesposobna da zaspim.
Zastor je bio napola razmaknut. Soba se kupala u polutami. Moj radni sto bio je zatrpan fasciklama i knjigama koje sam trebala pregledati, ali sve je to bilo beznačajno. Ništa od toga nije moglo da me zaokupi.
I dalje sam osjećala njegov pogled.
Zatvorila sam oči i pokušala da odagnam misao, ali svaki put bih ponovo vidjela restoran, svijeće, i njega kako ulazi kao da se sve oko njega pokorava. Adrian. Ime je zvučalo opasno i slatko u isto vrijeme, kao zabranjeno voće.
Okrenula sam se na jastuk, ali tijelo mi nije nalazilo mir. Disanje mi je bilo ubrzano, a dlanovi i dalje topli, kao da ih je dotaknuo, iako nije. Najgore od svega bilo je to što sam znala ko je on. Nisam bila slijepa ni naivna. Priče o njemu kružile su gradom – o poslovima koji nisu nikad sasvim objašnjeni, o ljudima koji mu duguju, o moći koja nije imala lice, ali je imala ime.
Ipak, sve to se topilo pred onim što sam osjetila kad me pogledao.
Ustala sam i krenula do kuhinje. Stan je bio tih, samo se čulo kapanje kiše s oluka. Sipala sam sebi čašu vode, ali mi nije pomogla. Osjećala sam se kao da mi cijelo tijelo gori. Oslonila sam se na radnu ploču i zatvorila oči.
– “Šta ti radiš, Elena?” – prošaputala sam sama sebi.
Nisam bila osoba koja gubi glavu. Moj život je do juče bio običan: posao, Anastasija, povremeni izlasci, porodica vikendom. A sad… Sad je sve to izgledalo dosadno, sitno, bezbojno. On je bio boja, oluja, tama i svjetlost u isto vrijeme. Nešto me vuklo njemu. Željela sam da ga opet sretnem.
Vratila sam se u sobu i otvorila laptop, kao da ću u radu naći spas. Ali prsti su mi ukucali njegovo ime u pretragu, iako sam to prezirala u sebi. Adrian Kovac. Nekoliko šturih članaka, slike na kojima nikad nije sam – uvijek u društvu, uvijek ozbiljan, nikad osmijeh. Čak i na fotografijama zračio je istim onim što sam osjetila uživo: moć, samopouzdanje, i nešto što se nije moglo opisati.
Sklopila sam laptop i tresnula ga lagano. Nisam htjela da idem tim putem. Znala sam da ću, ako nastavim, samo dublje tonuti. Ali koja da je svijet bio protiv mene..
Pokušala sam čitati knjigu. Slova su plesala pred očima. Uzela sam telefon, razmišljala da nazovem Anastasiju, ali bilo je kasno. A i šta bih rekla? Da mi je jedan pogled srušio mir? Da mi je nepoznati muškarac već ušao pod kožu?
Ležala sam opet u krevetu, gledajući u plafon. Sat je otkucavao dva ujutro, ali san nije dolazio. Umjesto toga, vraćala sam se svakom njegovom pokretu: načinu na koji je skinuo sako, načinu na koji je podigao čašu i načinu na koji me gledao.
I onda onaj trenutak – kad je ustao i prišao. Njegov glas. Njegove oči. To nije bila obična pažnja. Bio je to izbor. Kao da je od svih ljudi u toj prostoriji odabrao mene.
Srce mi je opet poskočilo, a ja sam prekrila lice rukama.
– “Ne smiješ, Elena. Ne smiješ.” – šapnula sam, ali tijelo me nije slušalo.
Bila sam razapeta između straha i želje. Razum mi je govorio da je on opasan, da nije čovjek za kojeg se vrijedi vezati, ali sve ostalo u meni – srce, koža, misli – vuklo me prema njemu.
Kad je sat pokazao tri, ustala sam i obula lagane patike. Uzela sam jaknu i izašla na balkon. Kiša je prestala, ulica je mirisala svježe, a grad je spavao. Hodala sam gore-dolje, dišući duboko, pokušavajući se umiriti. U daljini, neko je zatvorio prozor, pas je zalajao.
I tada mi je prošla kroz glavu misao koja me uplašila: ako bih ga ponovo srela, ne bih imala snage da se oduprem.
Nije to bila obična zaljubljenost. To je bilo nešto što nisam mogla nazvati imenom, ali je imalo snagu da me slomi. To je bila opsesija koja me navodi da riskiram sve..
Vratila sam se u krevet pred svitanje. Tek tada su mi se kapci spustili, ali san je bio nemiran, ispunjen slikama njegovog lica, njegovog pogleda, njegovog osmijeha.
A duboko u meni, iako sam se borila da to negiram, znala sam jedno: već sam zakoračila u svijet iz kojeg povratka neće biti.
