4. poglavlje
Sljedeće jutro bilo je sivo i mirno, ali u meni je tinjao nemir. Grad se budio pod gustim oblacima, a kapi kiše još su lepršale po trotoarima. Dok sam izlazila iz stana, osjetila sam hladan dah vjetra koji je donosio miris mokrog asfalta i tek pokošene trave. Na sebi sam imala sivi kaput, jednostavne pantalone i bijelu bluzu, a na nogama crne salonke. Kosa mi je bila svezana u labavu punđu, a oko vrata srebrni lančić.
U tramvaju, ljudi su se gurali a ja sam pokušavala razmišljati o poslu. Ali, naravno, nije išlo. Njegove oči, duboke i prodorne, pratile su me i dalje. Bio je kao sjenka koja me nije napustila ni kada sam zatvorila oči.
Na poslu me dočekala Sanja, sa osmijehom koji je skrivao istinsku zabrinutost.
– “Nešto nije u redu, zar ne?” – upitala je tiho dok je slagala fascikle na svoj sto.
– “Ništa. Samo umor.” – rekla sam i prisilno se nasmiješila.
Sljedeće veče grad je bio umotan u gusti sloj magle. Ulična svjetla kroz nju su probijala mekano, stvarajući aureolu oko svakog prolaznika. Osjetila sam nelagodu čim sam zakoračila na pločnik. Telefon mi je cijeli dan šutio, ali znala sam da se približava trenutak kad ću ga vidjeti.
Obukla sam tamnoplavu haljinu, jednostavnu, ali dovoljno elegantnu da se ne osjeća neprimjereno. Na noge crne salonke s tankom petom, kosu puštenu, tek blago uvijenu, a preko ramena tanki crni kaput. Osjetila sam nervozu u stomaku koja se miješala s nekom opasnom vrstom iščekivanja.
Anastasija je došla po mene u crvenom automobilu. Njeno lice bilo je nasmijano, ali oči su joj bile ozbiljne.
– “Spremi se. Ovo je više od običnog izlaska.” – rekla je, držeći volan čvrsto.
Vozile smo kroz uske ulice centra. Grad je bio tiši nego obično, kao da osjeća nešto što ja nisam mogla odrediti. Kad smo stigle, restorana nije bilo. Umjesto toga, Amra je skrenula prema maloj, gotovo zaboravljenoj kafani na uglu, svjetla prigušena, ulica prazna.
– “Ovdje?” – upitala sam, nesigurno.
– “Da. Samo ga pogledaj i sve ćeš shvatiti.” – rekla je i pružila mi osmijeh koji je pokušavao umiriti nemir u meni.
Kako ona svaki put zna sve. Kada će on doći i gdje će biti ?
Ušla sam. Unutrašnjost je bila mala, intimna: drveni stolovi, stari lusteri, zidovi ukrašeni fotografijama starog grada. Miris kafe i starog drvenog poda punio je prostoriju. I tu je bio on.
Adrian.
Sjeo je za stol pored prozora. Svjetlo je milovalo njegove crte lica: visoka jagodična kost, snažna vilica, oči koje su pratile svijet kao da ga posjeduje. Odijelo tamnosivo, savršeno krojeno, ruka opuštena na stolu. Nije me pogledao dok nisam ušla, ali osjetila sam njegovu pažnju.
– “Dobro večer.” – rekao je, glasom tihim, ali autoritativnim.
– “Dobro večer…” – jedva sam prozborila, svjesna kako mi glas drhti.
Adrian je sklopio ruke na stolu i naglo se nagnuo prema meni, ali ne preblizu, dovoljno da osjetim miris njegove kože i parfema. Njegove oči nisu se odvajale od mene.
– “Znao sam da ćeš doći.” – rekao je, kao da govori istinu koju već znamo.
– “Kako Anastasija zna..?”
“Nekako zna..” pravio se lud.
Tih nekoliko sekundi bilo je dovoljnih da osjetim da ne mogu pobjeći. Sve što sam radila taj dan, sve napore da ga zaboravim, bilo je besmisleno.
Konobar je donio kafu i tiho nestao u sjeni. Grad je bio iza prozora, a mi smo postojali u nekoj svojoj zoni – prostoriji gdje vrijeme nije imalo značaja.
– “Zar ti nisi opasan?” – upitala sam, pokušavajući da zvučim smireno, ali riječi su mi izlazile treptavo.
– “Opasan? Možda za neke. Za tebe… nisam siguran.” – njegov glas bio je dubok, kao da svakim slovom zapisuje moju sudbinu.
Nije bilo smijeha, nije bilo flerta u uobičajenom smislu. Bilo je…. Nešto što nisam znala imenovati. Njegova prisutnost je prijetila, ali i privlačila.
– “Zašto ja?” – izgovorila sam, jer mi je razum govorio da ovo nije u redu, da je opasno, da bi moglo koštati sve što imam.
– “Zato što te tamo vidio, i to je bilo to. Zato što nisi kao ostali.” – rekao je, glas mu polako postajao mekši.
Srce mi je ponovo poskočilo. Bila sam svjesna da me posmatra i da zna više nego što smijem priznati.
– “Ti… ti igraš igru u kojoj ja ne bih trebala biti učesnik.” – šapnula sam.
– “Možda. Ali, Elena… niko ne bira put kojim ide srce.” – naglasio je, oči mu blistale u polutami.
Bilo je to dovoljno da osjetim vrtlog emocija: strah, uzbuđenje, želju i nešto što je podsjećalo na opasnost. Njegova ruka blizu stola, ali dovoljno daleko da ne dodiruje moju, izazivala je u meni nemir i istovremeno neku vrstu očekivanja.
Sjedila sam, ne smijući se pomaknuti, dok me on posmatrao. Svaki pokret, svaki nagovještaj osmijeha, sve je bilo odmjereno.
Kada je napustio sto, učinio je to sa lakoćom, ostavljajući iza sebe tihu prijetnju i neodoljivu privlačnost. Njegov pogled je posljednji put prošao preko mog lica, kao da je zapisao svaku stranu mog bića.
– “Opasno je… ali ne mogu odustati.” – prošaptala sam dok je nestajao u noći, a grad je ponovno bio samo grad.
Tog trenutka shvatila sam: Adrian nije bio samo figura u mom životu. Bio je oluja koja će sve što poznajem promijeniti, i ništa više neće biti isto.
Sljedeći dan je bio težak. Gospodin Kostić je donosio nove zadatke, mejlovi su stizali brže nego što sam mogla odgovoriti, a kolege su se smijale i pričale o vikendu koji dolazi. Ipak, sve je prolazilo pored mene kao kroz maglu. Moj um nije bio ovdje. Bio je tamo, u restoranu, u njegovim očima..
Kada sam izašla na pauzu za ručak, shvatila sam da sam izgubila orijentaciju u gradu. Hodala sam ulicama, misli udaljene kilometrima od stvarnosti, i tek tada primijetila nešto neobično. Na uglu ulice, u sjenama trgovine koja je još bila zatvorena, stajala je figura. Visoka, tamna, s rukama u džepovima. Srce mi je poskočilo i nisam mogla vjerovati. Ali kada sam se približila, figura se okrenula i nestala u prolazu, kao da je bila samo odraz mojih misli.
– “Ne, nemoguće…” – prošaptala sam sama sebi, stisnuvši torbu.
Vrativši se u ured, nisam mogla da se koncentriram. Anastasija je došla kasnije, sa osmijehom punim energije.
– “Kako ide dan?” – upitala je, sjedeći preko puta mene.
– “Dobro… mislim…” – glas mi je drhtao, ali nisam htjela da pokažem koliko sam uznemirena.
Veče je stiglo brzo. Nakon posla, našle smo se u malom kafiću u centru. Ulična svjetla reflektovala su se u prozorima, a grad je izgledao mirno, gotovo sigurno. Sjedeći za stolom, pila sam toplu čokoladu i gledala kroz prozor u noć.
Anastasija je naravno primijetila moju udaljenost.
– “Ne možeš sakriti da misliš o njemu. Nemoj se praviti da je sve u redu.”
– “Ne mislim…” – pokušala sam, ali je moj glas izdavao istinu.
U tom trenutku, moj telefon je zazvonio. Poruka. Nepoznati broj. Srce mi je ubrzano kucalo dok sam otvarala.
“Vidimo se sutra..”
Nisam mogla da vjerujem. Ruka mi je zadrhtala dok sam držala telefon. Amra je zagledala poruku preko mog ramena i povukla dah.
– “Elena… to je on.” – rekla je polušeptom, oči široke. – “To mora da je on.”
Nisam znala šta da radim. Strah me je obuzeo, ali i nešto drugo, nešto što nisam željela priznati. Adrenalinski skok, uzbuđenje, opasnost. Njegova prisutnost već je ulazila u moj život.
Kasnije, dok smo hodale kroz uličice prema njenom autu, osjetila sam osjećaj da nas neko posmatra. Okrenula sam se, ali ništa nije bilo tamo. Samo sjenke, noć, i hladan vjetar koji je nosio miris kiše.
Kod kuće, dok sam skidala kaput i sjela na krevet, nisam mogla da prestanem misliti o poruci. Njegova poruka je bila dovoljno mala, ali dovoljna da mi uzdrma cijeli svijet. Bio je tu. Već je ušao u moj život, iako ga nisam tražila.
Stavila sam ruku na srce i pokušala da dišem duboko. Ali znala sam – ovo je tek početak.
Sljedećih dana, grad je bio drugačiji. Svaka ulica, svaki prolaznik mogao je biti znak. Svaki zvuk iza ugla mogao je nositi njegov korak. Nisam mogla više ignorisati stvarnost – Adrian Kovac je sada bio dio mog svijeta, i ništa što sam do tada znala neće biti isto.
Dok sam ležala te noći, ponovo na balkonu, gledala sam grad i šaptala sama sebi:
– “Ako me povrijediš… ne znam hoću li preživjeti. Ali… ne mogu odustati.”
Bio je to trenutak kad sam shvatila da će život koji sam poznavala, porodicom, uredom i mojom svakodnevnom utinom, početi da s mijenja svoj oblik.
