1. poglavlje
Jutro je počelo kao i svako drugo. Sunčeve zrake probijale su se kroz bijele zavjese u mojoj sobi, praveći pruge po parketu. Moj stan se nalazio na drugom spratu stare zgrade u centru grada. Nije bio luksuzan, ali bio je moj mali svijet: bijeli zidovi prekriveni crno-bijelim fotografijama, polica prepuna knjiga koje sam sakupljala godinama i stol na kojem se, pored laptopa, uvijek nalazila šolja od jučer zaboravljene kafe.
Ustala sam polako, bosa, osjećajući hladnoću drvenog poda pod prstima. U ogledalu, koje se nalazilo tik do ormara, ugledala sam svoje lice – neispavano, ali mirno. Tamna kosa, crna kosa mi je padala do ramena, bila je razbarušena, a oči još uvijek umorne od snova koje sam zaboravila čim sam ih otvorila.
Otvorila sam ormar i obukla jednostavnu kombinaciju: svijetle traperice, bijelu košulju i lagani bež kaput. Nikada nisam pridavala previše pažnje modi, iako sam voljela izgledati uredno. Na stolu sam pronašla narukvicu koju mi je majka poklonila za rođendan i nesvjesno je stavila, kao da me podsjeća da nisam sama, iako sam živjela odvojeno.
Kuhinja je mirisala na jutarnji tost. Stan je bio malen, kuhinja spojena s dnevnim boravkom, ali voljela sam tu udobnost. Dok sam sipala kafu, telefon je zazvonio.
– “Jesi budna?” – bio je to glas moje najbolje prijateljice, Amastasije. Njena energija uvijek je bila suprotnost mojoj smirenosti.
– “Jesam, upravo pijem kafu. Šta ima?”
– “Sutra izlazimo. Nema izgovora. Dosta ti je samo posla i učenja.”
Nasmijala sam se. Značila mi je njena upornost, iako sam često bila umorna od večernjih izlazaka.
Nakon doručka, spakovala sam torbu i krenula ka poslu. Radila sam u maloj dizajnerskoj agenciji – posao nije bio loš, ali je bio daleko od onoga što sam zamišljala za sebe. Hodnici zgrade u kojoj sam radila bili su obojeni sivim tonovima, hladni i tihi, a moj ured mali, sa velikim prozorom koji je gledao na haotične gradske ulice.
Dan je protekao uobičajeno: mejlovi, sastanci, nervozni klijenti. Dok sam kucala na tastaturi, često sam znala uhvatiti sebe kako zamišljam drugačiji život. Više uzbuđenja, više boja, više svega.
Uveče sam se vratila kući, umorna. Stan je bio tih, samo je sat otkucavao u ritmu koji je ispunjavao prostoriju. Pripremila sam sebi laganu večeru i pustila muziku u pozadini. A onda, dok sam sjedila na kauču, uhvatila sam sebe da razmišljam o razgovorima koje sam ranije slušala u kafiću ispod zgrade.
Ljudi su šaptali o “njemu”. O čovjeku čije ime nikada nisu izgovarali naglas. Pričalo se o skupim automobilima koji kasno u noć prolaze ulicom, o crnim staklima iza kojih se krije njegova sjenka. O njegovim ljudima, o moći, o strahu koji širi.. Ali ta tajanstvenost, ta priča o opasnosti, imala je neku težinu koja me intrigirala, iako sam sebi govorila da me se to ne tiče.
Noć sam završila kao i obično: tuš, knjiga u krevetu, i dugi pogled kroz prozor na grad koji nikada nije spavao. U daljini su se čule sirene.
Sutradan, subota je uvijek bila rezervisana za Anastasiju.. Njena energija je bila poput oluje – ne možeš joj se oduprijeti, samo je moraš pratiti. Još od fakulteta imale smo taj ritual: ona bi me izvukla iz stana, a ja bih gunđala i na kraju, bez obzira na sve, bilo bi mi drago.
Oko sedam naveče, moj stan je mirisao na parfem i peglu za kosu. Stajala sam ispred ogledala, pokušavajući odlučiti između crne haljine i svilenih bež pantalona. Anastasija je uvijek govorila da se oblačim previše skromno, ali to sam bila ja – jednostavnost mi je bila utočište. Na kraju sam odabrala crnu haljinu do koljena, s dugim rukavima i diskretnim dekolteom. Uz to sam obula visoke crne čizme koje su me činile sigurnijom.
Anastasija je upala u stan bez kucanja, noseći svoju tipičnu smjelost na sebi. Njena haljina je bila crvena, pripijena uz tijelo, kosa isfenirana tako da blista, a karmin savršeno nanesen. Pogledala me i odmah zakolutala očima.
– “Zar ćeš stvarno tako?”
– “Šta fali?” – upitala sam, već znajući šta će reći.
– “Izgledaš kao da ideš na porodičnu večeru, ne u klub.”
Nasmijala sam se, ali nisam promijenila odjeću. Znala sam da će ona sjajiti dovoljno i za obje.
Kafić u koji smo izašle nalazio se na rubu centra, polu-mračan, s velikim barom od mahagonija, ogledalima na zidovima i stolovima od crnog stakla. Uvijek je bio pun dima, glasne muzike i šapata koji su se stapali s basom što je tresao pod. Atmosfera je imala neku vrstu dekadentne privlačnosti – kao da svi tu dolaze bježati od svojih života, makar na par sati.
Anastasija je naručila koktele, a ja sam ostala pri čaši bijelog vina. Sjela je nasuprot mene, očiju koje su uvijek tražile novu avanturu.
– “Znaš da večeras dolaze oni,” šapnula je, naglašavajući posljednju riječ.
– “Koji oni?” – pravila sam se nezainteresovano, ali srce mi je zakucalo jače.
– “Mafijaši. On možda isto.”
Odmah sam znala na koga misli. Otkad sam prvi put čula priče o njemu, bilo je dovoljno da neko spomene on pa da svi razumiju. Glasine su kružile: mafija, oružje, poslovi bez imena. Jedni su govorili da je monstrum, drugi da je zaštitnik onih koji nemaju nikog.
– “Kažu da dolazi samo kad je raspoložen. A kad je raspoložen… sve se mijenja. Muzika, atmosfera, ljudi. Kao da klub postane njegov.”
Pokušala sam djelovati hladno, ali nisam mogla spriječiti znatiželju koja mi je titrala u grudima.
Dok smo sjedile, prostor se polako punio. Grupa muškaraca ušla je tiho, bez ijedne riječi. Svi u tamnim odijelima, precizno skrojenim, s pogledima koji su klizili po prostoriji kao da već traže opasnost. Ljudi su se neprimjetno razmicali, a konobar ih je posluživao s nervozom.
Iako ga nisam vidjela, znala sam da je negdje blizu. Osjećaj je bio neopisiv – kao struja u zraku prije oluje.
Anastaz me dodirnula po ruci i šapnula:
– “Ako ga vidiš… nemoj gledati predugo. Kažu da nije dobro ako mu uhvatiš pogled.”
Naslonila sam se na stolicu i pokušala biti nezainteresovana. Ali onda, u odrazu ogledala iza šanka, ugledala sam siluetu. Visok, u tamnom kaputu, kretao se polako, kao neko ko nikada ne žuri jer zna da mu svijet pripada.
Nisam ga vidjela jasno, samo obrise. Ali dovoljno da osjetim ono što sam već dugo slutjela – da će mi baš ta noć i taj čovjek promijeniti sve.
