5. poglavlje
Jutro me dočekalo kao da se ništa posebno nije desilo prethodne noći. Ipak, moje tijelo i misli bile su teže, obavijene maglom neprospavanih sati. Budilica je zazvonila u sedam, a ja sam još nekoliko minuta ležala u krevetu, zureći u bijeli plafon iznad mene.
Moj mali stan bio je skroman, ali uredan: svijetlosivi zidovi, par polica s knjigama, stol u uglu gdje sam često radila od kuće, a na prozoru zavjese boje bijele kafe.
Podigla sam se polako, osjetivši hladnoću parketa pod bosim stopalima. U kupatilu sam pustila vodu i dugo zurila u svoje lice u ogledalu. Podočnjaci su me odavali, oči su bile mutne, ali duboko u njima titrala je neka iskrica koju nisam mogla ignorisati.
– “Glupo je… Zašto se uopšte vraćaš na to?” – šapnula sam svom odrazu dok sam prstima prelazila preko obraza.
Obukla sam bijelu košulju i farmerke, a anojim omiljenim sivim kaputom sve sam zaokružila… Kosu sam podigla u laganu punđu, pustivši nekoliko pramenova da uokvire lice. Na noge crne čizme s niskom petom.
U kuhinji sam stavila džezvu sa vodom na šporet. Dok je voda ključala, gledala sam kroz prozor u dvorište zgrade. Ispod, na ulici, parkiran je stajao crni automobil. Stakla zatamnjena. Nije se uklapao među obično sivo-plave i bijele aute komšija.
Srce mi je na trenutak poskočilo, ali odmah sam odmahnula glavom.
– “Paranoja… Samo paranoja.” – pokušala sam se uvjeriti, ali osjećaj nelagode nije nestao.
Na poslu me dočekala svakodnevna gužva. Hodnici ispunjeni zvukom telefona, tipkanja po tastaturama i mirisom kafe iz automata. Anastasija je već bila u svom uredu, naslonjena na stol, s rukama prekriženim preko grudi.
– “Izgledaš kao da nisi spavala.” – rekla je čim me ugledala.
– “Nisam baš najbolje… Sanjala sam gluposti.” – rekla sam, spuštajući torbu na stol.
– “Gluposti ili njega?” – njenw oči su me prostrijelile.
Nisam odgovorila. Ona je samo uzdahnula, odmahnula glavom i otvorila fasciklu pred sobom.
– “Znaš da ti govorim samo jedno – ovo ti ne treba. Ti si pametna, imaš posao, život. On je problem u ljudskom obliku.”
– “Govoriš mi da mi ne treba, a vodiš me na mjesta gdje on…” – odbrusim joj.
Nije ništa odgovorila. Nastavila je da radi svoj posao. I bolje joj je.
Cijeli dan sam radila mehanički. Sastanci, izvještaji, mejlovi. Sve je prolazilo pored mene, a ja sam se vraćala na prošlu noć. Na njegove oči. Na način na koji je izgovorio moje ime.
Kad sam izašla iz zgrade poslije posla, hladan vjetar me zapuhnuo. Zakopčala sam kaput i krenula prema tramvajskoj stanici. Gužva na ulici bila je uobičajena, ljudi su žurili svojim putem. Ali meni se učinilo da me neko prati.
Zastala sam i osvrnula se. Par prolaznika, mladić s ruksakom, starija žena s kesama iz prodavnice. Ništa posebno. Ipak, osjećaj nije nestajao.
Kada sam stigla do tramvaja, pogled mi je opet uhvatio crni automobil parkiran tik do stanice. Srce mi se stegnulo.
Zašto me stalno prati?
Ušla sam u tramvaj brzo, gotovo panično. Čvrsto sam stegla torbu i pokušala se umiriti. Kroz prozor sam gledala kako se crni automobil polako uključuje u saobraćaj, kao da prati tramvaj.
Kod kuće sam zatvorila vrata stana i naslonila se na njih, pokušavajući doći do daha. Srce mi je tuklo kao da sam trčala.
Telefon je zazvonio. Poruka.
“Ne boj se. Samo pazim na tebe.”
Ruke su mi se tresle dok sam čitala. Nije bilo potpisa. Ali znala sam ko je.
Shvatim da mi njegov broj još uvijek nije memorisan broj. Pa ga spremim pod Andrej.
Spustila sam telefon na sto, sjela i uhvatila se za glavu. Moje srce je bilo rastrzano između dvije istine: straha i želje.
On je bio opasan. Mogao je uništiti sve što imam. Porodicu, posao, mir. Ali istovremeno, nešto u meni željelo je upravo tu opasnost. Kao da sam čekala cijeli život na nju.
Noć je pala brzo. Stan je bio tih, a ja sam sjedila na sofi, zureći u mrak kroz prozor. Znala sam da negdje vani, u hladnoj ulici, stoji crni automobil. I da unutra, u sjeni, možda sjedi on.
Sutradan samo ostala produženo na poslu, imali smo zahtjevnog klijenta pa mi ništa drugo nije preostalo.
Ulica je bila pusta kada sam se vraćala kući. Kasno je, skoro jedanaest, a hladan vjetar je vitlao lišće po trotoarima. Ponekad bi se čulo samo udaljeno škripanje tramvaja ili lavež psa iz dvorišta. Nosila sam torbu čvrsto preko ramena i ubrzala korak.
Zgrada u kojoj sam stanovala bila je stara, sa širokim ulaznim vratima od tamnog drveta i izblijedjelim natpisima grafita. Na fasadi su se vidjele pukotine, a lampa iznad ulaza titrala je poput treperave svijeće. Sve je bilo poznato, ali te večeri ništa nije djelovalo sigurno.
I tada sam ga ugledala.
Naslonjen na crni automobil parkiran tik ispred moje zgrade. Adrian.
Svjetlost lampe padala je dijelom na njegovo lice, dok je ostatak skrivala sjena. Bio je u tamnom kaputu, otvorenom dovoljno da se vidi elegantno krojeno odijelo ispod. Njegove ruke bile su u džepovima, a stav opušten, kao da je na svom terenu.
Moji koraci usporili su se, a srce je počelo lupati brže.
– “Šta radiš ovdje?” – moj glas je zvučao tiše nego što sam htjela, gotovo šapat.
Podigao je pogled i osmijeh mu je polako zatitrao na usnama.
– “Čekam te.”
Ta jednostavna rečenica odjeknula je snažnije od bilo koje prijetnje.
Stala sam nekoliko metara dalje, nesigurna da li da mu priđem ili pobjegnem u zgradu. Zrak između nas bio je gust, pun neizrečenih riječi.
– “Ne možeš tek tako… pojaviti se ispred moje zgrade.” – uspjela sam izgovoriti, ruke stisnute oko torbe.
– “Mogu. Ako želim.” – rekao je mirno, kao da objašnjava prirodnu činjenicu.
Približio se, korak po korak, dok nisam osjetila njegov miris – onaj isti parfem, snažan i skup, pomiješan s nečim što je bilo samo njegovo.
– “Elena, ti si mislila da možeš nastaviti živjeti kao prije…” – spustio je glas, a u očima mu je zaiskrilo. – “Ali već znaš da je to nemoguće.”
Udahnula sam duboko, pokušavajući skupiti snagu.
– “Ne poznajem te dovoljno da bih znala bilo šta.”
– “Poznaješ. Dovoljno.” – prekinuo me.
Na trenutak smo šutjeli. Njegove oči nisu se odvajale od mene, a ja sam imala osjećaj da čita svaku moju misao, svaku borbu koja se odvijala u meni.
– “Ako nastaviš ovako, uništit ćeš mi život.” – izletjelo mi je, glasom punim više očaja nego bijesa.
– “Ne.” – odgovorio je hladno, gotovo nježno. – “Ja ću ti promijeniti život. A to je velika razlika.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama pomjera. Dio mene želio je okrenuti se i pobjeći stepenicama, sakriti se iza zaključanih vrata stana. Ali drugi dio… drugi dio je stajao prikovan, želeći da ostane tu, pod njegovim pogledom.
– “Svi će biti protiv ovoga.” – rekla sam, jedva čujno. – “Roditelji, prijatelji, svi…”
– “Neka budu. Njihov život, njihove brige. Tvoj život – to je ono što mene zanima.”
Približio se još jedan korak, i sada nas je dijelilo jedva pola metra. Srce mi je udaralo toliko glasno da sam se bojala da će ga i on čuti.
Nisam mogla izbjeći njegov pogled. Bio je to pogled čovjeka koji ne traži dopuštenje.
– “Bojiš li me se?” – upitao je, glasom tihim, ali prodornim.
Zastala sam. Možda se i bojim. Možda ne. Ali riječi koje su izašle iz mojih usta nisu bile planirane.
– “Ne.” – šapnula sam.
Osmijeh mu je bio gotovo neprimjetan, ali u očima mu je zasijala pobjeda.
Nagnuo se malo bliže, a ja sam na trenutak zatvorila oči, očekujući dodir koji nije došao. Dodir njegovih usana Umjesto toga, samo je šapnuo:
– “Dobro. Jer ovo je tek početak.”
Okrenuo se i krenuo prema automobilu, laganim, sigurnim korakom. Vrata su se otvorila gotovo nečujno, a on se sjeo unutra bez da me pogleda još jednom.
Motor je zabrujao, a automobil je nestao niz ulicu, ostavljajući me samu ispod treperave lampe.
Ruke su mi se tresle dok sam tražila ključeve. Kada sam konačno ušla u stan i zatvorila vrata, naslonila sam se na njih i pokušala doći do daha.
Ali nije bilo moguće. Njegove riječi odzvanjale su u meni, jače od bilo kojeg otkucaja srca.
“Dobro. Jer ovo je tek početak.”
I znala sam da jeste.
