2.Oni koji čekaju
Dva meseca nakon što sam došao kod Viktorije, naučio sam nekoliko važnih stvari.
Prvo, doručak je u osam.
Drugo, kada Viktorija kaže „Doni, ostavi to“, to znači da treba da ostavim to.
Treće, kada kaže „fuj to“, najbolje je da spustim ono što sam upravo našao.
I četvrto…
Kada Viktorija kaže da će neko ostati privremeno, to obično znači da će ostati ceo život.
Navikao sam se već.
Flekica je došla dva meseca nakon mene.
Prvo sam čuo cviljenje.
Bilo je blizu naše kuće.
Viktorija je izašla da vidi šta se dešava, a ja sam, naravno, krenuo za njom.
Tako sam je prvi put video.
Crno-bela. Čupava. Veća od mene.
I vezana žicom za drvo.
Nije izgledala kao pas koji je izgubio nadu.
Čim je ugledala Viktoriju, počela je da maše repom.
Kao da je znala. Kao da je čekala baš nju.
Viktorija je prišla polako.
Tata je došao da joj pomogne.
Nisu mnogo pričali.
Samo su je oslobodili i odveli kući.
Iskreno, nisam bio oduševljen.
Flekica je bila vesela. Možda i previše.
Počela je da skače čim je ušla.
Oko Viktorije. Oko tate.
A posebno oko mene.
Ja sam se sakrio iza Viktorije.
Ona je prišla.
Ponjušila me.
A onda me dodirnula njuškom.
Pobegao sam.
„Ženo, ostavi me na miru! Što skačeš na mene?“
Viktorija se smejala.
Njoj je bilo smešno. Meni nije.
Flekica je pokušala ponovo.
Ja sam pobegao u drugu sobu.
Ona za mnom.
Pobegao sam u hodnik.
Ona za mnom.
Pobegao sam iza Viktorije.
Ona je opet skočila.
Viktorija ju je opomenula.
„Flekice, polako.“
Flekica je sela.
Na otprilike tri sekunde.
Onda je ponovo ustala.
Nisam znao da pas može toliko da skače.
Nisam ni znao da pas može toliko da bude srećan.
Kasnije sam saznao da je imala oko godinu dana.
Bila je starija od mene.
I veća.
Ali nije bila strašna.
Samo to tada nisam znao.
Prvih dana Viktorija je pazila na nas kao da smo dva deteta koja bi mogla da se posvađaju oko iste igračke.
Držala je mene na jednoj strani.
Flekicu na drugoj.
Ako bi ona potrčala prema meni, Viktorija bi je zaustavila.
Ako bih ja pobegao, Viktorija bi me pustila.
Nikada me nije terala da joj priđem.
Valjda je znala da mi treba vremena.
A onda sam jednog dana shvatio da Flekica nije došla da mi uzme mesto.
Ona je samo došla da dobije svoje.
Nije spavala u sobi sa nama.
Tata ju je prihvatio kao svoju.
Zašto ona ne spava napolju? – pomislio sam.
Viktorija mi je objasnila da je tata želi tu.
Nisam baš razumeo kako čovek može da ima svog psa, a da ga Viktorija ne dovede.
Ali nisam se bunio.
Flekica je imala svoju činiju.
Ja sam imao svoju.
Jeli smo zajedno, ali svako iz svoje.
Ona je volela da trči.
Ja sam voleo da budem uz Viktoriju.
Ona je volela da se mazi.
Ja sam voleo da me Viktorija češka iza ušiju dok radi.
Tako smo se nekako dogovorili.
A onda je došla grmljavina.
Nikada pre nisam video Flekicu takvu.
Trčala je do bake.
Baka se takođe plašila grmljavine.
Pa su se njih dve plašile zajedno.
Meni je to bilo pomalo smešno.
A onda sam video da Flekica drhti.
Nije više bila ona vesela kučka koja skače na mene.
Bila je uplašena.
Razumeo sam to.
Znao sam kako izgleda kada ti se telo samo trese i kada želiš da nestaneš negde gde niko ne može da te pronađe.
Otišao sam do svog mesta.
Uzeo ćebe.
Vukao sam ga kroz kuću koliko sam mogao.
Viktorija me je videla.
„Šta radiš, Doni?“
Odneo sam ćebe Flekici.
Spustio sam ga pored nje.
Ona me je pogledala.
Onda se spustila na njega.
Viktorija me je pomazila.
„Bravo, Doni.“
Bio sam ponosan.
Ne zato što sam doneo ćebe.
Nego zato što sam prvi put pomogao nekome ko se plašio.
Kasnije sam shvatio da je Flekica ipak dobra.
Samo glasna. I dosadna.
Ali dobra.
A onda je jednog dana u naše dvorište došao Zvrle.
Nisam znao da mačke mogu da se pojave niotkuda.
Zvrle je upravo to uradio.
Samo se pojavio.
Imao je dve godine.
Bio je krupan, sivkast, sa tigrastim šarama.
Jedno oko mu je bilo zeleno.
Drugo plavo.
Kasnije sam saznao da ga je nešto povredilo i da je na to oko video samo obrise.
Zato se nije mnogo približavao ljudima.
Ako bi neko krenuo pravo prema njemu, sklonio bi se.
Ako bi neko prišao prebrzo, frknuo bi.
Zvrle je bio namćor.
To sam shvatio odmah.
Viktorija mu je nekoliko puta ostavila hranu.
On bi došao. Pojeo. Otišao.
Vratila bi se sutradan.
On bi opet došao.
Jednog dana je odlučio da pođe sa njom.
Nije to izgledalo kao da ga je neko spasao.
Više kao da je Zvrle odlučio da nam ukaže čast.
Viktorija ga je pustila da bira.
I tako je postao naš treći član.
Flekica ga je prihvatila.
Ja sam pokušao da ga ponjušim.
Frknuo je.
Odmakao sam se.
Dobro. Jasno.
Zvrle je imao svoje granice.
Ali kada je prihvatio Viktoriju, prihvatio je i nas.
Čak i mene.
Nekada bih ležao pored njega.
Ne preblizu.
Zvrle nije voleo previše blizu.
Ali dovoljno.
Najviše je voleo Viktoriju.
Naravno.
Svi smo je voleli.
Samo je Zvrle imao neki svoj način da joj to pokaže.
Pojavio bi se baš onda kada bi Viktorija počela da radi.
Seo bi ispred nje.
Gledao je.
Ako ga ne bi pogledala, zabacio bi glavu unazad kao da mu se život završava.
Viktorija bi se nasmejala.
Pomazila bi ga.
I Zvrle bi otišao.
Od njega sam naučio jednu važnu stvar.
Nije uvek loše dramatično zabaciti glavu unazad.
Nekad samo želiš da svi shvate koliko ti je teško.
Zvrle je to radio veoma uspešno.
A ja sam tada prvi put shvatio da se naša kuća menja.
Više nisam bio samo ja.
Bili smo Flekica. Zvrle. Ja. Viktorija.Tata. Mama. Baka. I svi oni koji su nas povremeno posetili.
Svi su imali svoje mesto.
Čak i ja.
A najvažnije od svega bilo je to što niko nije oduzeo moje.
Viktorija je i dalje bila moja Viktorija.
I dalje me je češkala levom rukom dok je pisala. I dalje mi je pevušila. I dalje sam joj spavao u krilu.
Samo što je sada, kada bih otvorio oči, u kući bilo još nekoga.
Nekoga ko je čekao da ga neko pronađe.
A izgleda da je naša kuća bila dobro mesto za one koji čekaju.



