Deo mog srca

... 0
30.10.2026. | BOOK-priČE

3. Konačno sigurnost 

Do tada sam već znao kako izgleda jedan običan dan.

A obični dani su, ispostavilo se, nešto najlepše što pas može da ima.

Doručak je uvek bio u osam.

Viktorija bi ustala, ja bih ustao za njom, prvo bih obavio ono što psi ujutru moraju da obave, a onda bismo zajedno išli u kuhinju.

Nekada bih je čekao.

Nekada bih je požurivao.

Nekada bih samo stajao pored nje i gledao je.

Viktorija je govorila da sam naučio u sat.

Nisam.

Samo sam znao kada je vreme za doručak.

Posle hrane i vode išli bismo u šetnju.

Ako smo išli negde dalje od dvorišta, stavljala bi mi povodac. Nikada me nije vukla kada bih želeo da stanem.

A ja sam voleo da njuškam.

Sve. Travu. Drveće. Ograde. Tuđe tragove.

Ne znam šta je sve tamo bilo, ali moralo je da bude važno čim su psi toliko dugo njuškali.

Kada bih stao da obavim ono što sam morao, gledao bih Viktoriju.

Psi to rade.

Ona bi se nasmejala i rekla: Opusti se, druže. Siguran si.

Nisam znao zašto mi je to govorila. Ali sam voleo da čujem.

Nekada bih išao ispred nje. Nekada pored nje.

A nekada bih samo zastao, pogledao je i nastavio kada bih video da ide za mnom.

Kada bi čučnula da me pomazi, znao sam. Vraćamo se kući.

I uvek bih se vratio sa nekim ulovom. Nisam birao šta. Šta god bih pronašao, bilo je moje.

Jednom sam čak iskopao kosku.

Viktorija je rekla da ne zna odakle sam je našao.

Ja sam znao. Bila je zakopana. To je dovoljno objašnjenje.

Kada bismo se vratili, čekalo me je moje omiljeno mesto.

Pored njenog stola.

Imala je tamo mali krevet za mene.

Viktorija bi sedela i pisala, a ja bih ležao pored nje.

U početku mi je stavljala jastuk da bi mogla normalno da spusti ruku.

Nisam znao zašto joj treba jastuk.

Onda sam shvatio.

Njena leva ruka. Uvek je završavala iza mojih ušiju.

Dok je pisala, češkala me je.

Nekada sam spavao. Nekada sam slušao kako udara po tastaturi. Nekada bih otvorio jedno oko da proverim šta radi.

Nekada bih joj doneo knjigu. Volela je knjige. Čitala bi mi neke delove dok me mazi.

Tata je jednom rekao: Doni će postati intelektualac.

Nisam znao šta to znači.

Ali ako je to značilo da ću sedeti pored Viktorije dok čita, meni je bilo u redu.

Jedino što nisam voleo bilo je kada bi ustala i otišla u drugu sobu.

Pratio sam je.

Ne zato što sam se plašio da će nestati. Više zato što nisam video razlog da ide negde bez mene.

Ako bi otišla u kupatilo, čekao bih je ispred vrata. Ako bi otišla u kuhinju, išao bih za njom. Ako bi otišla u dvorište, išao bih i ja.

Ali više nisam morao stalno da budem tik uz nju. Naučio sam da mogu da ostanem u svom krevetu. Da će se vratiti. To je bilo novo.

Nekada bih čak ostavio svoju hranu. Prvih dana nisam umeo. Ako nešto postoji, treba pojesti odmah. To sam znao sa ulice.

Ali sada sam mogao da pojedem koliko mi treba i ostavim ostatak za kasnije.

Flekica nikada nije dirala moju činiju. To je mnogo pomagalo.

Imao sam svoje. Ona svoje. Svako je imao svoje mesto.

Čak sam počeo i da kopam po dvorištu. Voleo sam da kopam.

Nisam znao da je baka baš na tom mestu gde sam kopao posadila cveće. Kada je jednog dana videla šta radim, samo je uzdahnula.

Ja sam mislio da sam joj pomogao. Nisam. Ali kasnije je cveće nekako ponovo raslo. Valjda je baka znala bolje od mene.

Flekica je bila tu. Tata ju je obožavao. Bila je njegova.

Iako je Viktorija mazila i nju, Flekica je najčešće završavala u tatinom krilu.

Ja sam imao Viktorijino. To mi je bilo dovoljno.

Zvrle je još neko vreme dolazio i odlazio kako je hteo. A onda jednog dana nije došao.

Viktorija ga je zvala. Ostavljala mu hranu. Čekala. Nije se pojavio.

Nisam znao gde je. Nisam znao ni da li će se vratiti. Samo sam znao da ga nema.

Zvrle je došao onako kako je i otišao. Sam.

Viktorija je bila tužna.

Ja nisam znao šta da uradim. Prišao sam joj i stavio glavu na njeno krilo.

Ona me je pomazila. Nekada je dovoljno samo biti tu. To sam naučio od nje.

A onda sam jednog dana shvatio nešto što mi je bilo mnogo važnije od svega što sam do tada naučio.

Čuo sam automobil.

Nekada bih pobegao. Nekada bih se ukočio. Nekada bih samo tražio Viktoriju.

Tog dana sam pogledao kroz prozor.

Automobil je prošao. Nisam se pomerio.

Viktorija me je pogledala: Bravo, Doni.

Nisam znao da li sam uradio nešto posebno. Samo sam stajao. Ali jesam.

Više nisam bio onaj mali pas iz kutije.

I dalje nisam voleo automobile. Nikada ih nisam zavoleo. Ali više nisam morao da bežim od svega.

Imao sam gde da pobegnem ako se uplašim. Imao sam nekoga ko će me držati za šapu. Imao sam činiju koja će me čekati. Imao sam svoj krevet. Svoje dvorište. Svoje ljude. Imao sam Flekicu. I imao sam Viktoriju.

Najviše sam voleo dane kada nije morala nigde da ide. Tada bi obukla nešto udobno, čitala ili gledala televiziju. Ja bih legao pored nje.

Nekada bih joj stavio glavu na rame. Nekada bih joj stavio šapu na ruku. Nekada bih je samo gledao.

A kada bi završila sa pisanjem, znala je šta želim. Prevrnuo bih se na leđa. Čekao.

Ona bi se nasmejala: Dobro, Doni.

I mazila bi me po stomaku.

To su bili moji omiljeni trenuci.

Ne hrana. Ne igračke. Ne šetnja.

Ona.

Jednog dana tata joj je rekao: Toliko ste vezani jedno za drugo. Boleće te kada bude morao da ode.

Nisam znao šta znači „ode“.

Viktorija je ćutala nekoliko trenutaka.

Onda je rekla: Znam. Ali potrudiću se da ne zaplačem pred njim. Ne želim da ga vraćam da se muči.

Nisam razumeo zašto bi me vraćala.

Nisam znao da neke stvari koje voliš jednog dana moraš da pustiš.

Tada još nisam znao ništa o tome.

Znao sam samo da sam tog dana, dok sam ležao pored nje, prvi put razumeo šta znači dom.

Dom nije bila kartonska kutija. Nije bio krov. Nije bio ni krevet. Dom je tamo gde je tvoj omiljeni čovek koji te voli kao da si jedini pas na svetu.

Tada sam shvatio da je ona moj zauvek dom.

Iako tada još nisam znao da dom može da bude u osobi.

 

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh