1. Kad sam te prvi put video
Kad sam te prvi put video, nisam znao da ćeš postati moja Viktorija.
Nisam znao ni šta znači imati nekoga svog.
Tada sam imao tri meseca.
Kažu da je to malo.
Meni se činilo kao čitav život.
Rođen sam na ulici.
Ne sećam se mnogo prvih dana, ali sećam se mame. Sećam se njenog mirisa, topline njenog tela i načina na koji sam se privijao uz nju kada bih se uplašio.
A plašio sam se mnogo toga.
Ljudi su bili veliki.
Automobili su bili glasni.
Drugi psi su bili veći od mene.
A onda je jednog dana mama prešla ulicu da mi donese parče pice.
Video sam je.
Video sam automobil.
Video sam kako ju je udario.
Pokušao sam da joj priđem.
Pokušao sam da je probudim.
Nije ustala.
Automobil je samo nastavio dalje.
Od tada sam znao da automobile treba izbegavati.
I da se na neke ljude ne treba oslanjati.
Nisam znao gde je mama otišla.
Samo sam znao da se neće vratiti.
Posle toga sam ostao sam.
Živeo sam u jednoj poluraspadnutoj kartonskoj kutiji pored kontejnera.
Nisam znao da se to ne zove dom.
Meni je bilo dovoljno da imam nešto iznad glave kada pada kiša i mesto u koje mogu da se sklupčam kada mi je hladno.
Dani su prolazili.
Nekad bih pronašao nešto da pojedem. Nekad ne bih.
Vremenom sam naučio da se ne pomeram mnogo.
Ako se ne pomeraš, možda te niko ne primeti.
Ako te niko ne primeti, možda te niko neće povrediti.
A onda sam jednog dana čuo korake.
Nisam podigao glavu odmah.
Nisam imao snage.
Čuo sam šuštanje kese, a onda glas.
Ženski.
Mirniji od svih glasova koje sam do tada čuo.
Podigao sam glavu.
Prvo sam video njene cipele.
Onda noge.
Onda lice.
Gledala me je.
Nije izgledala kao ljudi kojih sam se plašio.
Čučnula je pored kutije.
Nisam pobegao.
Ionako nisam mogao.
Bio sam gladan, promrzao i toliko slab da nisam imao snage ni da se branim.
Kasnije sam saznao da je tog dana samo izašla da baci đubre.
Nije planirala da pronađe mene.
Ali kada me je videla, sve ostalo je prestalo da bude važno.
Pogledala je u mene, pa u kutiju.
„Jao, dušo…“
Ne znam zašto, ali sam joj verovao.
Možda zbog glasa.
Možda zato što nije posegnula za mnom naglo.
Možda zato što sam prvi put posle dugo vremena imao osećaj da me neko gleda, a ne procenjuje koliko vredim.
Otrčala je do prodavnice i kad se vratila izvadila je nešto iz kese.
Salamu.
Ponudila mi je komad.
Pojeo sam ga u jednom zalogaju.
Mislim da se malo uplašila koliko sam bio gladan.
Onda me je uzela.
Lako.
Nisam imao snage da se bunim.
Ali nisam ni želeo.
Stavila me je u automobil zajedno sa mojom kutijom.
Kada sam video gde me stavlja, telo mi se ukočilo.
Automobili sam mrzeo.
Automobila sam se plašio više nego bilo čega drugog.
Sklupčao sam se u svojoj tužnoj kutiji i gledao nju.
Ona je sela pored mene.
Ne brini – rekla mi je.
Nisam znao šta to znači.
Ali njen glas sam razumeo.
Vozili smo se do veterinara.
Bio je to porodični prijatelj.
Sećam se kako su me pregledali, kako su pričali iznad mene i kako sam samo gledao u nju.
Nije otišla.
Držala me je za šapu.
Malu.
Toplu.
Moju.
A onda je rekla ocu:
„Ne brini. On neće na put. Boji se auta.“
Nisam znao šta znači „neće na put“.
Ali sam znao da je mislila na mene.
Te večeri sam prvi put saznao da postoje ljudi koji ne moraju da te poznaju da bi odlučili da te zaštite.
A nekoliko sati kasnije, kada me je nežno okupala i osušila peškirom, sela je da radi.
Ja sam joj zaspao na krilu.
Prvi put u životu nisam spavao na kartonu.
Spavao sam na nekome.
I dok sam tonuo u san, čuo sam kako pevuši.
Tiho.
Kao da sam beba.
Možda sam i bio.
Samo veoma gladna, uplašena i prljava beba sa velikim šapama.
Kasnije sam saznao da me je Viktorija već prvog dana odlučila zadržati.
Nije mi to rekla.
Ali psi mnogo toga znaju i bez reči.
Te noći sam završio u njenom krevetu.
Trebalo je da spavam u korpici pored njenog kreveta.
To je bio plan.
Planovi su ljudima važni.
Psi ih često pokvare.
Kad sam se uplašio, cvileo sam.
Ona me je podigla.
I tako sam ostao.
Od tog dana više nisam morao da se pitam gde ću spavati.
Imao sam njeno krilo.
Njenu levu ruku.
Njen glas.
I nju.
Moju Viktoriju.
Kasnije se šalila da sam joj bio najlepši rođendanski poklon i dar od Boga.
Nisam znao ko je Bog.
Ali ako me je on doveo do nje, onda mi je bio drag.
A ako me pitate kada sam prvi put shvatio da se više ne moram plašiti da će me neko ostaviti…
To nije bilo tog dana.
Bilo je nekoliko dana kasnije.
Kada me je prvi put povela u šetnju.
I kada smo se vratili kući.
Zajedno.
Tada sam prvi put znao.
Viktorija odlazi.
Ali Viktorija se vraća.
Sa mnom.



