1. poglavlje
Korina
Možda sam svoju odluku donijela u utorak. Da, mislim da je bio utorak. Taj glupi, pakleno vrući utorak nakon predavanja iz psihologije, u smrdljivom sam autobusu sa sedam znojnih pazuha iznad svoje glave odlučila da ovako više ne ide. Masni mi je vozač samo pet minuta ranije uzeo dodatna dva eura za kartu, rekavši da je donešen nekakav novi ustav. Novo sranje. Nitko me u životu nije toliko pokrao kao vozači autobusa. Uvijek se vade na nove zakone i nikad, ali NIKAD, nemaju za vratiti kusur.
Svom sam silom htjela preživjeti još jednu godinu srednje škole bez prijevoza, oslanjajući se samo na autobus, ali više nisam mogla. Ako je listopad bio ovako topao, mogla sam samo zamisliti početak proljeća. Istopila bih se među ovim sjedalima, pa bi me kasnije morali strugati s prljavog poda.
Predloživši roditeljima ideju o kupnji vlastitog malog motora, zabavljeno su me pogledali, a zatim se nasmijali. Onako grohotom; grleno i glasno od srca. Kao da sam im upravo ispričala najšaljiviju dogodovštinu koju sam proživjela na satu matematike ili pak najkomičniji vic kojeg sam čula od prijateljice iz klupe. Pogledavši me malo bolje, ozbiljnog izraza lica, shvatili su da se ni najmanje ne šalim.
Zapravo, istini na volju, htjela sam od njih zatražiti maleni automobil. Neki praktični i s malo konja, samo da je dovoljan za vožnju do grada ili škole i natrag. No, s obzirom na to da sam se prije dva mjeseca tatinim autom zakucala u metalni prometni stupić, a zatim se i parkirala na nedozvoljeno mjesto nakon čega je završio u rukama pauka, znala sam da svoj vlastiti u skorije vrijeme neću dobiti. Kod kuće su me nazvali nepažljivom i zaboravnom te mi na taj način dali do znanja kako još nisam spremna upravljati ikakvim vozilom. Uz sve to, izbio je lagani incident i zbog činjenice što mi je vozačka dozvola još bila poprilično svježa i što sam bila mladi vozač, ali su zažmirili na jedno oko.
„Oh dušo, ti si ozbiljna.” mama je svoju šalicu koja joj se već opasno približila usnama, odlučila odložiti na kuhinjski stol, a tata je sve svoje papire ispred nosa uredno složio jedan na drugi.
„Motor?” tata mi je uputio zbunjeni pogled, dignuvši jednu prosijedu obrvu, „Čuješ li ti sebe? Pa motor je smrt na kotačima.”
Znala sam da je njima ta ideja zvučala suludo, ali totalno bi mi olakšala posljednju godinu školovanja.
„Stvarno se više ne mogu voziti u autobusu. Stalno je gužva, a danas me vozač i opljačkao.” jauknula sam te razrogačila oči, požalivši im se, „Od kada je obična ušljiva karta tri eura?”
Jednim sam se kukom naslonila na šank, prekriživši ruke preko prsa.
„Sve je meni jasno, dušo, ali stvarno ti ne možemo kupiti motor. Meni je žao.” tata je vratio istom mjerom, a zatim je mahnuo rukom ispred nosa kao da se još nečega dosjetio. „Zapravo, precrtaj to što sam rekao. Mi ti ne želimo kupiti motor.”
Ovaj „ne želimo” je toliko naglasio, čime mi je želio ukazati na činjenicu da je moja ideja nadasve vrlo blesava.
„Onda ću u školu ići vašim autom.” pohrlila sam prema ključevima crnog Mercedesa koji su se odmarali u malenoj keramičkoj posudi na rubu šanka. Zgrabivši ih, oni su zazveckali među mojim prstima, a ja sam se ponosno osvrnula natrag prema roditeljima koji su, na moje veliko oduševljenje, umorno okretali očima. Moje probleme uopće nisu shvaćali ozbiljno te su se ubrzo vratili aktivnostima koje su radili samo deset minuta ranije.
Odložila sam ključeve automobila natrag u posudu i poraženo stala pred njih.
„Korina, ne ponašaj se djetinjasto, odrasla si osoba.” mama me prekorila, ponovno uzimajući vrelu šalicu u ruke, a zatim nastavila, „Razmislit ćemo o motoru, je li tako Stjepane?” očima je tražila pogled čovjeka kraj nje, usput uzevši dugačak gutljaj kave.
Njezin ju je muž iscrpljeno pogledao, skupljajući obrve. Njihovi su se pogledi susreli i ostali tako prikovani nekoliko sekundi. Izgledali su kao da su si čitali misli – priznajem, to se sve činilo poprilično jezivo.
„Čak i da ti ga kupimo-” tata je uzdahnuo, okrenuvši glavu prema meni, a kad je vidio da se iznenadni osmijeh proširio mojim licem, odmah se ispravio „- što nećemo!”, podigao je dlanove u zrak kako bi smirio moju reakciju, a zatim je nastavio svoju prodiku: „Kako bi ga ti, pobogu, naučila voziti? Imaš li novce za tečaj? Školu? Ne možeš samo sjesti na njega bez ikakvog znanja.”
Naslonio se na naslon drvenog stolca, nestrpljivo iščekujući moj odgovor. Na njegovu nesreću, on je bio spreman. Odgovor, mislim. O da! O svemu sam razmišljala.
Za shvaćanje mog odličnog plana za početak je bilo potrebno znati kako su naši prvi susjedi, obitelj Varga, bili vlasnici malene automehaničarske radionice. Svoju su garažu odlučili preurediti od temelja i već je nekoliko godina bila u potpunosti spremna za popravak automobila. Doduše, za nju se nije daleko čulo, posjećivali su je samo susjedi sela te uži krug obitelji i prijatelja. Tu i tamo bi neki strani auto zalutao na neki manji popravak. Naravno, to se nije događalo toliko često, budući da smo živjeli u malenom selu kraj Đakova u Slavoniji.
Uglavnom, znala sam da je njihov najstariji sin Roko obožavao automobile, motore, skutere, romobile i sve što je mogao voziti i u krvi osjetiti adrenalin. Isti je taj Roko prije samo godinu dana kupio motor, kojeg je skrivao iza kuće i pazio da se ni najmanja trunčica prašine ne zaustavi na njemu. Njegov je tata uvijek vodio brigu oko još barem dva, tri automobila istovremeno, a Rokov bi motor polirao nekoliko puta mjesečno.
Moji se nisu pretjerano slagali s njima. Mama bi okretala očima na sam spomen prezimena Varga, a tata bi se isključio iz razgovora kad je o njima bila riječ. Ponavljali su kako je njihova obitelj preglasna i kako nam je njihov kućni ljubimac više puta svoju nuždu ostavio pred kućnim pragom. Mama je ludjela.
Ja sam, za razliku od njih, Varge u potpunosti simpatizirala. Bila je to velika obitelj s jednim psom koji me (nije da se hvalim) obožavao, a miris dobre hrane često se širio iz njihove kuhinje. Mene su voljeli iz nekog nepoznatog razloga. Znala bih se nekada zadržati na dvorištu i komentirati neku emisiju ili utakmicu s njima, ali čim bi kraj mene stao netko od mojih roditelja, Varge bi jednostavno zašutjeli i vratili se svojem poslu.
„Zamolit ću Varge da me nauče. Najbliži su nam.” vratila sam se za šank i naslonila na njega jednu ruku.
„Njih!?” tata je u šoku dreknuo, „S čega si ti pala na glavu, Korina?”
Negdje sam u podsvijesti znala da bi moje druženje s Vargama moglo zasmetati ponajviše tati, ali odlučila sam potisnuti tu misao.
„Ma daj, tata.” mahnula sam rukom, „Nije kao da ću se preseliti kod njih. Roko će mi pokazati kako sve funkcionira i za mjesec, dva ću ga već znati voziti.”
„Roko? Mali Vargin?” iznenađeno je raširio oči, „Neće taj mali manijak tebi ništa pokazivati jer neće biti ni motora. Amen.” tata je tim riječima završio razgovor.
Iako sam ga mogla nagovarati još barem pola sata, znala sam da time ništa ne bih mogla postići, stoga sam jednostavno odustala. On se vratio slaganju papira, a mama mi je uputila ohrabrujući osmijeh s druge strane stola, namignuvši mi usput. Ostavila sam ih same u kuhinji i pojurila u sobu, imajući na umu da nešto kasnije moram posjetiti susjednu kuću.
Tri sata kasnije, otvarala sam drvena vratašca visoke oguljene ograde. Smeđi je labrador zalajao, zbog čega se na prozoru prljavo žute kuće pojavila kratko ošišana smeđa glava. Katarina Varga široko se osmjehnula ugledavši me. Mahnula sam joj, a zatim čučnula kako bih podragala veseljka kraj mojih nogu. Još je jednom glasno zalajao u trenutku kad su se vrata kuće otvorila, a iza njih provirila ženska silueta. Visoka me smeđokosa sredovječna žena pozdravila i upitala zašto sam došla, a kad sam joj rekla da želim popričati s njezinim sinom, povela me iza kuće, prema garaži. Imala sam neki osjećaj da je bio tamo. Pobogu, uvijek je bio tamo.
Tiho hodajući za njom, rekla mi je kako radi kolač od jabuke i kako bi voljela da pričekam da se do kraja ispeče, pa pojedem komad s njima. Objasnila mi je kako se priprema za malo seosko slastičarsko okupljanje za koji dan i kako je od jutra napravila već tri biskvita, od kojih joj je jedan neoprezno izgorio. Poručila sam joj da bih rado ostala i kušala njezine delikatese, ali da imam nekog važnog posla kasnije poslijepodne, na što je ona tužno odmahnula rukom. Moji mi nikada ne bi oprostili kad bih ostala na objedu kod Vargi.
„Sine!” proderala se u trenutku kad smo obje stale ispred otvorenih garažnih vrata. „Dođi, molim te, imaš posjetu.” progovorivši to, kratko me pogledala i pokazala bijele zube. Brzo mi je objasnila kako on negdje iza popravlja automobil jednog od susjeda.
Začula sam njegov uzvik da stiže za minutu, a zatim me njegova mama uhvatila za rame rekavši da briše natrag u kuću kako joj još jedan biskvit ne bi izgorio. Nasmijala sam se, dok je ona brzim koracima odmicala natrag prema stražnjim vratima.
„Ostat ću samo koju minutu, imam baš puno posla.” čula sam ga kako mrmlja unutra, nakon čega je njegov glas postao sve glasniji i bliži, a zatim sam ga i ugledala kako mi prilazi kraj jednog od dva automobila.
Bez ikakvog laganja, Roko Varga je uvijek dobro izgledao. Oko glave je ovog puta svezao kariranu maramu kako mu se znoj ne bi cijedio po očima, majica mu je bila plava i na nekoliko mjesta umrljana uljem i benzinom kao i donji dio sive trenirke. Zbog ruku prekrivenih ponekim tetovažama izgledao je kao tipični zločesti dripac, ali nije bio. Roko Varga bio je sve osim zločestog dripca. Iako se nismo pretjerano družili, definitivno sam znala da je bio mimoza i da je plakao na romantične filmove jer je moja soba imala divan pogled na njegovu. Nisam ga uhodila, ali bilo je jednostavno nemoguće ne čuti njegove tužne jauke tijekom gledanja ljubića u mrklo doba noći.
Zbunjenost na Rokovom licu mogla se iščitati na kilometre.
„Što ćeš ti tu?” podigao je obje obrve, prevrćući šarenu krpu po rukama, brišući motorno ulje s dugačkih prstiju. Primijetila sam kako mu je nekoliko noktiju bilo nalakirano u crnu boju, što me natjeralo na zbunjeni cerek. Doduše, s nekih se noktiju taj lak već lagano bio ogulio, pa je izgledalo pomalo neuredno. Roko Varga mi se nije činio kao lik koji je lakirao nokte.
„Došla sam te zamoliti za jednu uslugu. Malu, malu uslugu. Uslugicu, točnije.” jagodicama prstiju sam pokazala koliko malenu. I baš sam ju dobrano smanjila.
„Korina Herceg treba moju pomoć?” nije mogao ostati ozbiljan, nakon čega su mu se usne izvinule u sitan osmijeh. „Slušam.” naslonio se na zid ramenom, križajući ruke. Mišići su mu se napeli, a njegove su me oči promatrale negdje u samu dubinu duše. Maknula sam pogled s njih nekoliko puta kako bih se bolje koncentrirala na cijelu priču.
Sve sam mu ispričala i to baš u detalje. Slušao me pozorno, tu i tamo je zaškiljio i stisnuo kapke, ali nije me prekidao. Spomenula sam kako automobil neću dobiti, a on mi je rekao da u tom slučaju sigurno neću dobiti ni motor jer je mnogo opasniji i problematičniji za upravljanje. Rekla sam mu da se ništa ne brine, već samo da me nauči voziti motor i da ću mu platiti koliko treba. Uzdahnuo je.
„Da si me ovo zamolila prije dvije godine vjerojatno bih prihvatio novac, ali trenutno mi je bitniji prolazak zadnjeg razreda.”
„Kako to misliš?” stisnula sam obrve u jednu ravnu oštru crtu.
„Ovako, ja ću tebe naučiti voziti motor, a ti meni nakon škole drži instrukcije iz matematike, fizike i ostalih gluposti. Ne smijem pasti, moji će me objesiti.” prekrižio je ruke preko prsa. Roko Varga je najozbiljnije tražio moju pomoć oko škole. Da, bili smo zadnji razred – da, trebalo ga je proći, da, trebalo je imati što bolje ocjene i DA, trebalo se izboriti za dobar fakultet u Osijeku (koji je našem malenom selu bio najbliže) ili Zagrebu, u najboljem slučaju. Ne znam zašto sam uvijek mislila da će Roko otići za očevim stopama i da će mu pomagati u radionici zauvijek. Možda sam prebrzo zaključila. Bravo, Korina, ne sudi knjigu po koricama, pomislila sam.
Učenje s njim nije trebao biti neki problem. Ponovila bih i sama gradivo za maturu, a zauzvrat bih dobila instrukcije iz vožnje. Dvije muhe jednim udarcem.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje i mojeg prevrtanja informacija po glavi, odlučila sam.
„U redu.” pružila sam mu desnu ruku. Osmijeh se proširio njegovim usnama te se u hipu odmaknuo od zida, uhvatio moju ruku i protresao ju.
„Zadovoljstvo je poslovati s tobom.” kimnuo je glavom. „Počinjemo u subotu ujutro.”
Okrenula sam se na peti uz jedan bingo i ubrzala prema izlazu.
