Prolog
Noć je mirisala na dim i barut. Ulične svjetiljke treperile su nad praznim bulevarom, a asfalt je još uvijek bio mokar od kiše. U polutami, moje ruke su drhtale dok sam pokušavala zaustaviti krv koja je curila niz moju košulju. Nije bila moja, a opet… osjećala sam je kao svoju.
Adrian je ležao pored mene, njegov bijeli ovratnik natopljen krvlju, a lice, ono lice koje sam toliko puta dodirivala, sada je bilo sivo, gotovo bez boje.
„Ne smiješ mi ovo uraditi…“ šapnula sam, glasom punim bola.
Daleko, sirene su parale noć. Mogla sam osjetiti kako se grad budi i šapće o još jednoj pucnjavi, još jednoj osveti, još jednom obračunu među ljudima poput njega. A ja nisam trebala biti ovdje, ali ipak jesam .Nisam trebala sjediti na hladnom betonu s mafijašem kojeg sam zavoljela, dok mi se svijet rušio u krhotine.
Oduvijek su me upozoravali. Moja majka, moj otac, prijatelji. Govorili su mi da je on proklet, da njegovo ime donosi samo suze. Nisam ih poslušala. Nisam htjela. Jer kada me jednom pogledao onim očima boje oluje, svijet je prestao postojati.
Cijena ljubavi?
Sada je ležala preda mnom, u krvi dok sam se pitala — hoću li i ja noćas umrijeti s njim?
