– Kadijevići su nam doneli dva praseta i ćilim. – reče Dušanka dok je okretala listove požutele sveske pred sobom. Sedela je nalakćena za kuhinjskim stolom i lupkala se olovkom po čelu. Na ploči ukraj šporeta je šaputala supa, a iz pećnice se širio miris hleba koji bi svakog i iz mrtvih digao. Najednom se namršti, stavi naočare na nos i pročita sitno dopisano:
– Pa onda precrtano dva, dopisano jedno prase. Piše: jedno uginulo. Ja se toga ne sećam! – iznenadi se. Njena svekrva Koviljka koja je sedela ukraj šporeta i grejala svoje staračke otekle zglobove dobaci:
– A naravno da se ne sećaš. Jes, ja ga nasla sutradan u oboru, crklo naskroz. Da Bog sačuva! – prekrsti se nakon tih reči i opet okrete leđa Dušanki.
– Pa šta sad, moramo im vratiti jednako, red je. – Dušanka ustade da proveri supu, ali je Koviljkina ruka zaustavi vukući je za džemper.
– Ne! Nećeš im vratiti isto, ćero. Znali su da je bolesno, a ipak ga mladencima darivali. Ne valja to, dobro da sam … – pa zastade u pola reči.
– Šta si majko?
– Ma ništa, ja to tako …
– Majko, govori! – Dušanka čučnu pored nje i stavi svoje šake preko njenih, pa je pogleda u oči.
– Sramota je ćeri! Mladencima se bolesno ne nosi! Ne nosi se nikad! Nisam ja dala zlu da udari na vas! – Koviljka je izvukla svoju ruku i pomazila Dušanku po obrazu. Klela se u svoju snaju, hvalila se njom kao rođenom ćerkom, a Dušanka je uzvraćala ništa manjom ljubavlju. Bile su primer sloge i zajedništva kakvo je između dve žene u istoj kući bila retkost.
– Majko, nećeš mi izbeći odgovor. Šta si uradila, pričaj!
– E šta bih, … odnela sam strv na njihovu među, zakopala ga s njuškom okrenutom ka njima i eto.
– Majko! – uhvati se Dušanka za usta. – Pa gde?
– Goramo, kraj međnika podno brda. Da im se vrati ono što su vama namenili. – dubina Koviljkinog glasa i tama u njenom pogledu je uplašiše. Sasvim sporo, a zatim sve brže u glavi počeše da joj se ređaju slike naglog propadanja kuće Kadijevića ubrzo nakon njene svadbe. Bili su prve komšije, i vazda su se ispomagali ali je tada naglo počela da im propada imovina, da gori štala, da se suši kukuruz i da umire stoka. Od bogate seoske kuće spali su na šaku jada, na aveti koje su bauljale po avliji.
– Ima li ova njihova propast veze … – zaustavi se Dušanka u pola rečenice, jer je već na svekrvinom licu videla odgovor. Koviljka se opet prekrstila i prošaputala:
– Nisam znala da će tako daleko da ide, ćero! Ne bih ja, ali prvi su počeli!
Dušanka je ćutala. Po prvi put otkako je pre mnogo godina ušla u ovu kuću, nije prišla svekrvi da joj namesti maramu koja joj je spala. Koviljka se nekako skupila, kao da je htela da se uvuče sama u sebe. Pognula je glavu, i povremeno otpuhivala sa teškoćom.
– Pa … eto … konačno im krenulo malo. Ženi im se Milan, iako je … onakav … – rekla je kao da traži oprost od Dušanke i od celog sveta.
Dušanka se spusti u stolicu i vrati pogled na svesku. Gledala je čas u ime Kadijevića, čas u Koviljku.
– I … Šta da im odnesemo? – upita najzad teškim glasom.
– Odnesi šta `oćeš. – prošaputa Koviljka. – Samo neka bude zdravo.







