Kad se krene putem više naše kuće, goramo u Trskovači, okruženo pokojim poljem i većma šumom, imade jedno omanje jezero. No, da ono nije oduvijek bilo tu saznadoh jedne vječeri uz ognjište nakon žetve.      Nekako poslije večere baš namjestih babi Smilji glavu u krilo da me malo bište jer mi […]

         Vele, iz Hercegovine smo potjekli. Bijaše dva brata rođena koji pobjegoše pred nemilim pa stigoše doovde i tu se nastaniše. Zato zaseoku i ime takvo nadjenuše.      Jedan od njih bijaše otac mog đeda Živojina, Matom su ga zvali. No, on bijaše počivši davno prije mog rođenja.      Moj

   U nas je svaki član domačinstva, osim rada na zemlji koji bijaše svima zajednički, imao svoju obavezu, svoje uposlenje. Milenija, majka mi, bavila se kravama i baštom. Strina Milena je bila oko kokošiju i svinja, đed Živojin je bio uposlen oko konja i volova, a stric mi Milovan, pošto desnicu bijaše nesrećom izgubio, više

     Naša brda su vazda bila okupana jutarnjom maglom koja bijaše toliko gusta da bi je mogao nožem sjeći. Sama ta magla, toliko mokra i teška, sporo se dizala u hladne dane, a još više joj je pomagala Drina koja je bila tu pod tim našim brdima. U zimske dane koji bijahu odviše kratki,

“Makivije, Makivije,  smaknu jednu, smakni dvije, treću ne davi pusti je neka javi.”  U nas se podosta rano na put kretalo. Već sa prvim tračkom zore zaprega je bila spremna. Valjalo je dobranih tričetvrt sata da se siđe dolamo Drini na glavni put ka varoši.  Najmlađi bijah od stričevića i nije bivalo često da idem

Naše selo ne bejaše baš pravo selo… Mada smo ga selom zvali… Danas bi za nj većem rekli zaseok. Više to bejaše put koji je vodio kroz šumovita brda, pa ukraj puta ponegde neka kuća sa kakvom okućnicom, a ostalo bejahu pašnjaci i šume, pokoje žitno polje i kuruzište.  Mi zapravo živjesmo u šumi. Naša

Tek bijah u školu pošao kadno se to zbilo. Sjećanje na taj dan mi je ostalo urezano zanavjek i vjeki vjekova.  Bijaše to baš ondak kada je čiko Novak podno nas kuću zidao. Kako je to oduvijek bivalo, svak iz našeg sela je pomagao koliko je u mogućnosti bio i koliko su mu dozvoljavale njegove

U našemu kraju, međ’ brdima koja paraju nebo i šumom kroz koju svjetlost slabo probija, svi živjesmo nekako bogobojažljivo, poštujući i prirodu i Boga. I sile znane i sile neznane. Od malena nam je pričano da priroda oko nas ima svoja pravila, i da treba njojzi da smo zahvalni što nam je dozvolila da živimo

     Kroz mrklu noć, dok svaki iksan u kući spava dubokijem snom nakon čitavog dana radova u kući i oko kuće, zemlje i stoke; na tavanu se čuje tiho krckanje.. Neko bi rekao miši, ima ih, nije da ih nema, … Al ovo krckanje bejaše drugojačije, kao da neko lagano spušta stopalo i vodi