21. poglavlje
Sjećam se svega. Obuzima me izmaglica. Vatra koja guta sve.
Osjećam da ću se srušiti.
Odmičem se od naroda i novinara.
Noge mi klecaju…
Srušiču će. Nečija ruka ne uhvati prije nego dodirnem zemlju.
Prije nego što sam se onesvijestila vidjela sam ga.
Njegov lik.
Hektora kako se smiješi i drži me za ruku, pomislila sam da umirem.
Odlučim ne govoriti nikom o ovome jer iako moje srce kuca mogućnošću da je živ. Otkako sam ušla na kliniku shvatila sam da je sve moguće i nemoguće u isto vrijeme..
Stvarno ili nestvarno.Varlljivo.
