Sažetak
Miroslav je navikao na strogu disciplinu: završni ispiti, konjički sport, ples — njegov život je isplaniran do posljednjeg trenutka. Međutim, njegov mirni ritam mijenja se kada se u njegovom životu pojavi Milana — lijepa, ohola i nepredvidiva gošća.
Njen sarkazam, zajedljive šale i vidljivo ravnodušje prema njegovim uspjesima pogađaju mladića koji je navikao na poštovanje i priznanje.
Milana nije navikla živjeti po tuđim pravilima, a planovi roditelja za njenu budućnost čine joj se kao još jedan pokušaj da upravljaju njenim životom. Kako bi osujetila planove svojih roditelja, namjerno se ponaša provokativno i buntovno, nadajući se da će je ostaviti na miru. Ali strategija neočekivano daje suprotan rezultat. Zaljubivši se u Miroslava na prvi pogled, Milana ne zna kako se nositi s uraganom emocija koji je u suprotnosti s njenim ponosom.
Hoće li uspjeti prekinuti začarani krug nepovjerenja i pronaći put jedno do drugog, ili će njihova osjećanja ostati neizrečena?
P.S. Biću sretna da čujem vaše mišljenje o mojoj priči. Slobodno ostavite komentare i ukažite na greške, jer ovo nije moj maternji jezik, ali želim ga usavršiti. Vaše mišljenje o mojoj priči mi je jako važno i dragocjeno.❤️
1. poglavlje
Previše toga se sručilo na Miroslava u posljednje vrijeme. Toliko događaja (prijatnih i ne baš) zavrtjelo mu je glavu. Roditeljske hirovitosti i iznenadni gosti. Nadolazeća takmičenja u preponskom jahanju i predstojeći maturski ispiti. Problemi njegove mlađe sestre s uspjehom u školi. Otrovan komentari na njegov račun od nepoželjne poznanice. Potreba da pomogne starijem bratu da popravi još jednu pokvarenu stvar u njegovom stanu… Kao šlag na torti — zahtjev trenera sportskog plesa da nauči niz novih trikova za samo jedan trening… Doslovno nije imao vremena da bude sam sa sobom.
Koliko je puta već namjeravao odustati od nekih svojih hobija? Tada bi imao više vremena za sebe. Ali, nažalost, usađena odgovornost od djetinjstva nije mu dozvoljavala da napusti započeto, čak i ako mu je već odavno dosadilo. I, kao da sve prethodno nije bilo dovoljno, roditelji su odlučili dodati mu još problema, nametnuvši mu društvo koje mu sada uopće nije potrebno. Dobro. Ostalo je izdržati još samo tri sedmice. On će uspjeti.
Napokon se vratio kući, s radošću otkrivši da je njegova noćna mora napustila prostoriju i da mu više ne stoji pred očima. Današnji trening bio je težak, noge su mu brujale, ruke su mu podrhtavale, i Miroslav nimalo nije bio spreman slušati još jednu seriju arogantnih primjedbi. Samo ne sada. U takvom stanju nije bio sposoban zadržati nagomilane negativne emocije uzrokovane umorom.
U posljednje vrijeme čudio se svom gotovo anđeoskom strpljenju. Kako to da još nikome nije odbrusio ni na treninzima, ni kod kuće?.. Dobro, preponsko jahanje ga je smirivalo, konji nisu bili krivi što je bio prisiljen živjeti s harpijom. Roditelje je volio i nije s njima razgovarao grubo — odgoj i poštovanje mu to nisu dopuštali. Sestra — kao da je osjećala — trudila se da mu se ne nađe na putu. Na plesnim treninzima ga je trener užasno nervirao, ali Mir mu je ipak bio spreman oprostiti, jer, šta da se radi, takav mu je posao — ljudima nabijati komplekse. Ali nekoga je ipak želio „počastiti“ par teških riječi. I to je bila sasvim određena osoba.
Morao se smiriti prije nego što napravi nešto zbog čega će se kasnije stidjeti pred roditeljima. Obećao im je da će sve biti u redu. Da ih neće razočarati. Zato je Miroslav, kao i svaki tinejdžer, odlučio pribjeći provjerenoj metodi smirivanja unutrašnjih demona.
Od nagomilanog stresa — i mentalnog i fizičkog — u donjem dijelu stomaka osjećao je napetu, pulsirajuću toplinu. Trebalo mu je malo mira, па je, iskoristivši priliku, uletio u kupatilo, koje je, na njegovo olakšanje, bilo prazno. Brzim pokretima strgao je sportsku odjeću, bacio je u korpu za prljav veš i ušao u tuš kabinu. Ostalo je samo da sačeka da se voda zagrije.
Osvrnuo se oko sebe — i, как и uvijek, osjetio kako mu živac trza od viđenog haosa. Sve slobodne police bile su pretrpane beskrajnim redovima bočica, flašica i teglica, kao da se nalazi u laboratoriji sumanutog alkemičara. Svaki put ista priča — pravi rudarski posao pronaći svoj prokleti gel za tuširanje među tim silnim „čudotvornim eliksirima“. Ponekad je imao osjećaj da će ga jednog dana napasti neko od tih losiona. Ali dobro. Uskoro će tome doći kraj. Još samo tri sedmice.
Vrući mlaz vode prijatno je udarao po tijelu, obavijajući ga toplinom koja ga je tjerala da zažmiri od užitka. Dovoljno je bilo da mu misli skrenu ka simpatičnoj školskoj drugarici, pa da napetost, koja ga je i onako pritiskala, počne rasti još jače. Nekoliko minuta kasnije, Mir je stajao pod toplim mlazom vode, oslanjajući dlan na stakleni zid tuš kabine. Kapljice vode — ili možda znoja — klizile su niz njegovu mokru, svijetlu kosu, stapajući se u male potočiće na pločicama. Duboko je udahnuo, pokušavajući stišati ubrzano disanje — zvukovi u ovom stanu širili su se isuviše lako, a posljednje što je želio bilo je privući neželjenu pažnju.
U mislima mu se neprestano vraćala slika školske drugarice — jasna, gotovo opipljiva. Zamišljao je svaki najsitniji detalj, a njegova mašta oslanjala se na prizore koje je, sasvim slučajno, uhvatio pogledom u ženskoj svlačionici.
Miroslav je bio na ivici vrhunca kada mu se odjednom, umjesto zamišljene školske drugarice, u mislima pojavila Mila. Ona, koja ga je danima dovodila do ludila svojim otrovnim primjedbama, ona, s kojom je svaka razmjena riječi bila prava bitka… A sada mu se činila neodoljivo privlačnom, gotovo opasno poželjnom.
„Prokleta napast!“ — prosiktao je kroz zube, zbunjen i pomalo ogorčen neočekivanim tokom vlastite mašte. No, u sljedećem trenutku, snažan talas užitka potpuno ga je obuzeo, ostavljajući ga bez daha, dok su mu pred očima bljeskale sitne svjetlucave tačkice.
Došavši sebi i još uvijek pokušavajući smiriti ubrzano disanje, Miroslav je napokon skupio snagu da se istušira. Pokreti su mu bili usporeni, gotovo mehanički. Praznog pogleda uperenog u pod, pokušavao je sabrati misli, dok je s kože isprao posljednje tragove nedavnog užitka i nepredviđenog otkrića.
Mila ga je izluđivala od prvog dana otkako se pojavila u njegovoj kući. Sve ga je nerviralo — njeno ponašanje, prenaglašeno pristojni maniri, besprijekorna dotjeranost, arogantan stav, predrasude koje je nosila sa sobom i taj njen iritantno pokroviteljski pogled. Nije krio — ponekad je imao neodoljivu želju da je jednostavno tresne, ali, srećom, njegovo vaspitanje mu to nije dopuštalo. I sad, nakon svega, ta ista Mila, koja mu je cijelu sedmicu trovala život, odjednom je postala sponzor njegovih maštarija. Pa kako je, do đavola, uopće dospio do ove tačke?
