8. poglavlje
Vrijeme s tobom
Kako volim što si
tu pokraj mene baš
sada kada padaju ove
prve pahulje snijega.
Nekako mi upotpunjuješ
taj doživljaj.
Zamisli samo
nas dvoje u rukavicama,
sa šalom oko vrata i
kapama na glavi,
gdje nam se samo
vide oči i gledamo
ko će koga prije
gurnuti u snijeg,
ko će napraviti većeg
snješka, ko će
napraviti jaču grudvu.
A onda onako
promrzli napravimo
topli kompot od
dunja, pobjegnemo
pod ćebe i uživamo
u nekom, apsolutno
u tom trenutku nebitnom
dokumentarcu jer
tada smo u centru
pažnje mi,
naši zagrljaji, naši
pogledi.
Kako volim da te
posmatram.
Taj sjaj u tvojim očima;
Doze adrenalina koje se
tada izluče odrade
svoj posao.
U stomaku kao da mi
leptirići počnu igrati
neku bučnu igru.
Tako se sva pogubim i
postidim i nakon
toliko vremena.
Ne znam da li je dobro
što sam se navikla na
ovoliku pažnju i
ljubav, ali znam
samo da mi prija i
ne želim da mislim
šta bi bilo kada …
A tek kako volim naše
duge poglede, a posebno
svoj odraz u tvojim
očima.
Zaljubljenost je
definitivno moja
dijagnoza i ne želim
da je liječim.
Zapravo tek sad
shvatam koliko mi
znači što si
tu jer si ti osoba koja
mi ne dozvoljava
da samu sebe sputavam.
Nisam ni slutila
da mi se nešto
ovako može desiti.
Nekada sebe uhvatim
kako razmišljam o
tebi čak i u
onim momentima
kada si tu pokraj mene,
baš kao i u ovom
momentu.
Kako je lijepo udisati
ovaj vazduh ljubavi.
Nekako si ispunjen,
i uvijek motivisan i
uvijek spreman na
ovako laprdanje.
Momenti sa njim,
nešto neopisivo.
A čak i onda kada
ništa ne radimo dan
tako brzo nestane.
Kako? Na koji način?
Da li fizika može da
objasni ovaj fenomen?
Jedino što znam
je da sa njim
vrijeme leti.
I evo dok mi se
ovako misli vežu
jedna za drugu,
a mirisna svijeća
od cimeta i jabuke
dogorjeva do dna
posmatram te kako
mirno spavaš, a
tvoja ruka je i
dalje u mojoj.
Pa zar to
nije ljubav.
