2. poglavlje
Oči boje kestena
Sama,
izgubljena u tim očima
boje kestena,
pokušavala sam lutajući
doprijeti
do njegove duše.
Zanimale su me
njegove misli,
da li sam možda
tamo .
Bojažljivo,
sakrivala sam sve svoje
namjere
duboko u sebi.
Tako želim biti odvažna,
čvrsta kao stijena
ispred njega,
ali odjednom sva se
pogubim i zaboravim.
Čine li osjećanja
čovjeka slabim
pa postanu tako mali
i bespomoćni?
Osjećala sam drhtavicu,
jezu na samo jedan
njegov pogled.
Tri godine
samo posmatranja,
svako bi pomislio da sam
psihopata,
ali taj grč
i taj strah
nisu mi dozvoljavali
da napravim korak.
Ali,
meni je bilo dovoljno i
kada ga samo gledam.
Njegov jedan osmijeh
meni je bio poklon.
Više ne znam
kako da iskažem
ono što osjećam,
ono što mi se sviđa kod njega.
Izgleda da to najbolje
znaju moji ispisani
dnevnici
na polici moje sobe.
Ponekada se i pitam
da li sam samo
zadivljena njim,
da li su ti osjećaji stvarni
ili
živim samo svoju
iluziju, svoju fantaziju.
Želim da uvijek
osjećam ovu toplinu
u grudima.
Ne želim negativna osjećanja,
ali onda opet dolazim
do pitanja
može li čovjek biti potpun
bez tih negativnih osjećanja?
Može li postati stariji
i mudriji,
ako nije doživio bol
na bilo koji način.
Ali ja znam,
moraće da me boli
ostanem li ili odustanem li
od njega.
Trenutno,
prepuštena sam trenutku,
tom ludom užitku
obojenim šarenilom.
Dišem punim plućima
i puna sam radosti
koju bih mogla dijeliti
i šakom i kapom
i opet
bi mi je mnogo ostalo.
I to sve zbog jednih očiju
boje kestena.
Kada se zagledam u njih
vidim svijet,
vidim prostranstvo.
A tek taj sjaj.
I baš sad,
dok sve ovo pišem
moje srce “udara”
posebne taktove
tadam,tadam,tadam.
Sve zvuči jako dječije
i, toga sam svjesna.
Znam,
ova iluzija
moraće da se završi.
Stvarnost i
naša mašta
rijetko kada mogu
biti isti.
Ali i tada,
ako ne bude “moj”
i tada ću biti srećna i
nasmijana
jer ću znati da je
ispunjen osjećanjima
kojima sam ja bila.
Biće zauvijek
to moje nešto.
Nešto što me navodilo
na smijeh,
na lijepe misli,
nešto što mi je omogućilo
da oživim svoj ružičasti svijet.
I dalje ću biti tu i
iz prikrajka
posmatrati te
oči boje kestena i
čeznuti za njima baš
na onaj moj
možda uvrnut način.
Za sami kraj,
volim te
putu
ka mojim zvijezdama
obojen
bojom kestena.
