1. poglavlje
Trenutak
Disala je teško
kao da je neki
teret stajao na
njenim grudima.
Sat je otkucavao
svoje minute i sate
kako bi priveo
dan kraju i otpočeo
novu radnu smjenu.
Blijeda koža i
pune rumene usne
bile su nagovještaj
njene slabosti.
Njen pogled bio
je samo u jednom
smijeru;
pratio je sjajne zvijezde
na nebu koje su
ocrtavale put
do velike
kugle koja je
toj tihoj
noći davala sjaj.
Tišina joj je
bila saveznik
u razmišljanju.
Misli su dolazile
sa svih strana i
vezale se
jedna za drugu
tako mahnito da
joj je lice
pravilo mimiku
nepoznatog.
Voljela je taj mir
u nemiru
oko sebe,
prijao joj je.
Sjedinila se sa
tom noći
baš kao
onomad kad se
upustila u to
primamljivo zadovoljstvo
za koje je znala
da će biti
veliki ceh.
Naplata je bila
neočekivano velika.
Ne onolika
za koju je smatrala
da će se izgubiti
u prošlosti.
Ali taj trenutak postao
je sve sem
ono prošlo.
Sjedinio se sa
njom, sa njenim tijelom.
Postao je trenutak koji
je poželjela da se
ponovi,da mu se
opet prepusti;
postao je sve njeno.
Zaboravila se tada,
u toj večeri magije.
To vino bilo je
previše slatko,
previše opojno,
previše izazovno.
Veče puno magije,
slatkih riječi, osmijeha
zavelo je njeno
naivno srce.
Magija je
odradila svoje, a
duša je upila
svaku sitnicu
iz tog događaja.
Bila je tad njegova, u
njegovim rukama.
Njegove ruke oko
njenih leđa.
Ona pripijena uz
njega; bila je
tako sigurna
da je na pravom
mjestu u pravo
vrijeme.
Violina i klavir
svirali su
melodiju koju
su pratile
njihove noge
dok su plesali
svoj odlučujući tango.
Varnice su bile
svuda oko njih.
Te noći njena
svilena haljina
postala je simbol
njene lakovjernosti,
naivnosti, mladosti.
Bila je u njegovom
naručju.
Ne kaje se, iako
je to osjećala.
Ipak, tada,
bio je samo njen i
bila je samo njegova.
Te noći samo ona
je postojala u
njegovim očima.
Ali posle te noći,
nestalo je sve,
nestao je on.
I ne, ne krivi ga.
Bio je to tango
koji su zajedno plesali.
Bio je to veče strasti
koju su zajedno
okusili.
Bilo je to vino koje
su zajedno pili.
Bila je to njihova
zajednička zora.
Na kraju,
bio je to njihov
Titanik.
Ali ona sada sjedi
u tišin bez buke
i galame koju je
nekad tako voljela.
A zašto?
Nadala se. Sanjala je.
Zar je to ikome zabranjeno?
Nadala se da će
magija one noći donjeti
vatromet njenom životu.
Nadala se
da ipak postoji to neko
možda za njih.
Razočarala se u snove.
Previše je maštala
iako je znala
realnu sliku.
Ali na licu ukazivali
su se i, pored svega
pogrešnog, znaci blage
radosti jer ipak je
bila njegova, a on
njen te magične noći.
I tako,
trenutak postade godina.
Nestale su zvijezde,
izgubio se i
mjesec.
A da,
sat je počeo sa
svojom novom
smjenom.
