4. poglavlje
Neko novo doba
Tu,
na peronu izgubljenih nadanja,
čekala sam voz koji je
vozio u nepovrat.
Sve ostaje iza, kao
da se nikada ništa
nije desilo.
Možda samo uspomene
uspiju ostati žive, ali
vremenom i one blijede.
Gube se detalji koji su
oživljavali stvari, trenutke i
događaje.
Najbolje je ipak da se sve
zaboravi, jer čemu mučenje
samog sebe sjećanjem na
neko vrijeme koje je prošlo
i koje se neće ponoviti.
Čujem iz daljine neki jak zvuk.
Znam,
približava se trenutak
kada napuštam ovo mjesto
zauvijek.
Približava se voz koji me
odvodi u neko novo,
buduće doba.
Zatvaram oči kako bih još jednom
proživjela lijepe momente
iz ovog malog, sasvim
neobičnog grada.
Ali sve što uspijevam da vidim
si ti.
Ti sa njom.
Vaše ispreplitane ruke,
osmijehe na licima.
Mislila sam da si ona
posebna vrsta muškarca
sa posebnim načinom
razmišljanja, ali ipak
se ispostavilo da si
svoju promišljenost znao
dobro iskoristiti.
Zaveo si me i to jako dobro.
Pala sam, iskreno,
na svaku tvoju izgovorenu
riječ i na svaki upućeni pogled.
I dalje mi srce, baš kada se
svega ovog ovako prisjećam,
tako lupa brzo
kao u one male zaljubljene
šiparice.
Kao da nisam slomljena.
Osjećam hladan vjetar na
svojoj koži i trunčice prašine
koju nanosi.
Prija mi.
Nekako, sjedinjuje se sa mnom.
Pitam se,
zašto posle svih lijepih stvari,
samo se sjećamo onih
najgorih, onih najtežih.
Pitam se,
zašto ti ja nisam bila dovoljna
jer ni sa čim to nisi pokazao.
Osmijeh ti je uvijek blistao.
I znam, sada ću sebe izmučiti
pitanjima na koje nikada neću
dobiti odgovore.
Otvaram oči.
U blizini, u vazduhu vidim
gust dim.
Znači došao je trenutak
kada sve mora da se zaboravi,
da sve što je bilo poznato
postane tako strano,
tako nepoznato.
Okrećem se oko sebe i
posmatram ljude.
Neki su srećni,
neki su prividno srećni,
a neki evo baš ovakvi kao i ja,
bez ikakvog izraza na licu.
Ne želim da tražim objašnjenje
niti kakvo logično
razjašnjenje za ovo što mi se
dešava.
Želim da zaledim vrijeme, da
uklonim i izbrišem sve što mi se
desilo i da
nastavim ka budućnosti.
Kondukter daje znak za
ukrcavanje.
Laganim korakom
ulazim unutra i
zauzimam mjesto.
Ponovo kroz prozor gledam
na peron kao da očekujem
nekog, ali ja i moja lažna
nadanja.
Osjećam lagano truckanje.
Krenuli smo.
Moj novi sat počeo je da
otkucava novo vrijeme.
Onako sva pomahnitala,
pogubljena slučajno stavih
ruku u džep svog lila kaputa.
U sekundi izgubila sam dah.
Pod rukom osjetih komad
stare hartije baš onakve
kakvu je on koristio.
Suze mi već naviru na oči.
Srce poče igrati nekim
nelogičnim ritmom.
Strah me obuzima.
Laganim pokretom izvlačim
iz džepa papir i počinjem
sa čitanjem, a istovremeno
suze mi počinju vlažiti lice.
“Mala, ostaćeš
moja amajlija koju ću uvijek
nositi sa lijeve strane džepa
da budeš bliže mom rogobatnom srcu.
Zaboravi me. Ne molim te za to,
već ti naređujem.
Biće ti lakše, a i ovo što
proživismo pamtićemo oboje.
Znam da ovo sve zvuči tako formalno,
ali znaj da se osjećam loše
zbog svega što ti priredih.
Molim te, povjeruj mi da nisam
htio da saznaš na takav način.
Htio sam da ti kažem, ali nisam
želio da te izgubim, ali znao sam
da svakako hoću. Ne želim da se pravdam.
Znam da sam kriv. Znam da sam
ti ja nova trauma i osjećam
krivicu zbog toga.
I sada ću te zamoliti nešto.
Ne skidaj taj tvoj otkačeni osmijeh
sa lica jer sa njim,mala,
kupuješ sve i svašta.
Znam da ovo nisi voljela da ti
govorim, ali još jednom, još ovaj
posljednji put,
volim te.
Možda se nekada, slučajno
na kraju naših puteva
ponovo sretnemo.
Ostani mi ti,
tvoj dragi G ” .
Knedla mi stoji u grlu.
Vrištala bih na sav glas.
More emocija se komeša u meni.
Brišem suze, ali one nastavljaju
svojim putem.
Osjećam ljutnju, bol, agresiju,
prokletu ljubav, strah…
Lagano ustajem i kroz
poluotvoreni prozor, koliko
god mi je bilo teško i, koliko
god da sam htjela da zadržim,
bacam taj stari komad hartije.
U mom srcu ne smije više da
postoji mjesto za tu priču.
Krećem na novo putovanje
bez starih stvari.
I tako,
voz nastavi sa svojim truckanjem,
a ja sa svojim nadanjem
za ljepše sutra.
