5. poglavlje
Vrijeme suočavanja
Bio si mi inspiracija.
Bio si mi sve ono što
svaka djevojka traži u
jednom muškarcu.
Bio si moj spokoj,
moj mir.
Još se sjećam topline
tvog zagrljaja.
U njemu sam se osjećala
kao da je cijeli svijet
moj.
Sve bih dala da se ponovo
nađem u njemu.
Da ponovo osjetim tvoj miris,
čvrsti stisak;
da ponovo provučem ruku
kroz tvoju gustu crnu kosu
i da vidim tvoj namršteni izraz
lica jer sam ti kvarila
savršeno namještenu frizuru.
Fali mi sve to .
Fališ mi ti.
Posebno sad u ovo vrijeme
godine kada pada ova
prokleta jesenja kiša.
Znali bismo tako ležati
na kauču moje dnevne sobe
ušuškani pod ćebetom i
to bi nam bilo dovoljno.
I tako maštali bismo. Sanjarili.
A onda u jednom trenu počeo
bi me golicati što bi označilo
početak rata golicanja.
Evo i sad mi to mami osmijeh na
lice.
Kako je lijepo imati ovakve uspomene
koje te u bilo kom momentu mogu
nasmijati, ali sa druge strane je i tužno
jer su to samo uspomene, jer to više ne
proživljavamo zajedno.
Tužno je jer je to sad samo sjećanje.
A onda posle golicanja,
onako umorni od smijeha
uključili bismo film koji ne bi
ni gledali već bi opet pričali i pričali
i tako dočekivali jutro.
I dalje mislim ono što sam ti one
hladne zimske noći izgovorila pod
nebom obasjanim mjesečinom.
Da, i dalje mislim da si ti bio i
ostao moja srodna duša.
Eto, istina je ono što pričaju,
ono u šta nismo htjeli da vjerujemo,
da srodne duše ipak ne ostaju
zajedno.
To je tako bolno i okrutno.
Zašto sudbina razdvaja ljude koje
se tako poklope u svemu;
po načinu razmišljanja, po interesovanjima,
po shvatanjima, ma bukvalno
po svemu.
To nikako nije fer.
Znam da mi nismo jedini takav
slučaj, ali zašto
niko nema odgovore na to.
Mislim, naša sudbina su bili naši
roditelji.
Što je još tužnije.
Svi govore roditelji žele najbolje
svojoj djeci .
A da li je to uvijek tako.
Nije pošteno upravljati nečijim
životom, nečijom srećom.
Iako smo možda jedno drugom
bili greška zašto nas nisu pustili
da to sami shvatimo.
Svako ima pravo na grešku,
svako ima pravo da se opeče o
nešto i da nauči lekciju.
A ovako,
mi smo samo ostali upleteni
u pitanja na koje nam
nisu htjeli dati odgovore.
Da, ljutim se i dalje.
Zašto se pobogu nismo usprotivili ?
Pa imali smo dovoljno godina da
se brinemo jedno za drugo,
da zajedno izgradimo naš
zajednički dom,
da ostvarimo sve ono
što smo sanjarili, ali ne.
Mi smo odlučili da slijepo
pratimo pravila naših roditelja.
Da, sjećam se tvojih riječi
sa rastanka.
Rekao si “ako je ovo zaista ono
pravo, srešćemo se mi ponovo”.
A ta noć rastanka je tako dugo trajala.
To je jedina noć za koju sam htjela
da traje vječno.
To je noć za koju sam željela
da ne donese novo jutro.
To je bila noć kada sam htjela da
zauvijek ostanem u tvom
zagrljaju.
O kako bih voljela da te ponovo
sretnem.
Negdje na kraju ulice, slučajno u
restoranu, na stanici.
Samo da nam se ponovo sretnu pogledi.
Zar mnogo tražim.
Možda sada ti to ne želiš.
Možda si srećan tamo sa nekom
djevojkom koja priliči tebi.
A iskreno, voljela bih znati da si
srećan, da je bar neko od nas
nastavio svoj život.
Bio si sve moje prvo.
Moj osmijeh, moja nevinost,
moja prva suza, moj prvi pad.
I znaš, ostaće sve tako dok god budem
imala nade da ćemo se ponovo sresti.
A svako ko me zna,
zna da sam osoba koja živi od
nade pa i onda kada je nema.
Mnogo puta sam sama
sebe zapitkivala kako nastaviti
dalje.
Kako nekom novom dati šansu.
Stvarno sam se trudila, ali srce
nikog nije htjelo da prihvati.
Izgleda da se po prvi put mozak
i srce usaglašavaju.
Želim da ponovo osjetim sve
one stvari koje sam sa tobom
osjećala.
One leptiriće u stomaku,
one iskrene osmijehe,
one dječije svađe,
prepirke oko gluposti koje
završe smijehom.
Želim to ponovo.
Želim ponovo da osjetim da
pripadam nekom, da osjetim
nečiju ljubav, da osjetim da sam
nekom bitna, da ponovo udišem
vazduh ljubavi.
Ali nažalost niko nije kao ti i
ni sa kim ne mogu da doživim
i proživim ono što sam
sa tobom.
Možda bih mogla ponovo da
se zaljubim, možda i da volim,
ali sve bi to bilo drugačije.
Možda i zato što sam sada starija.
Možda zato što više nisam
ono iskreno, naivno djetešce
koje može da voli svim svojim
bićem.
Možda se to sa godinama mijenja.
Sve mi sada prolazi ispred očiju
kao da sam pustila film.
Sve naše dogodovštine, ma svi
naši zajednički momenti.
Znam, vrijeme će da prolazi, a
ja ako se ne budem mijenjala
ostaću u istoj tački.
Nažalost, neke se stvari moraju
prihvatiti onakve kakve jesu i
mora se suočiti sa njima, kad tad.
Ožiljak će uvijek biti prisutan, jer
ne postoji čovjek bez ožiljka.
Ali mora se nastaviti dalje.
Sve to ja znam dobro u teoriji,
ali slaba sam u praksi, jer
prokleta nada i te tvoje proklete
riječi “ako je pravo, srešćemo se ponovo” ,
uvijek me ovom vraća.
Mislim da dolazi vrijeme
suočavanja same sa sobom.
Vrijeme gdje moram početi
da mijenjam stvari.
A ti,
ti ćeš ostati u uspomenama,
u najljepšim sjećanjima, sve do
momenta u kom nas sudbina
ponovo spaja.
A do tada, živjećemo svoje
živote onako
kako najbolje znamo .
