3. poglavlje
Pišem tebi
Čežnja za tim pogledom
savkog dana bivala je
sve veća i veća.
Iako se u fioci mog radnog stočića
nalazila hrpa
njegovih pisama sa
mirisom njegovog parfema,
čežnja je i dalje bila tu.
Nedostajanje,
ima li nešto gore?
U jednom momentu
ga voliš
dok se u drugom
javlja osjećaj mučnine.
Nedostaje taj pogled
koji te tako miluje,
taj duboki glas u kome se gubiš,
taj zagrljaj kom se najviše predaš,
to milovanje kose i
bezbrižno spavanje i sanjanje.
Ali nekako,
iako mi to trenutno nije tu,
znam da će mi se vratiti
jednog dana.
Imam vremena i čekaću
koliko god da je potrebno
jer osjećam,
jer znam da je to ono pravo.
A ja ću i dalje,
ushićeno,
kao ono malo iskreno dijete
sjedeći kraj prozora
pratiti poštara kako
donosi tvoja i
odnosi moja pisma.
I dalje ću onako ushićeno,
radosno sa suzama u očima i
usporenim otkucajima srca
čitati pisma i ona nova,
a i ona stara i
ponekad čak
zaspati sa njima.
Čekam te, znaj to !
I znam,
ima nade da nam se
ponovo sretnu pogledi i
lica ukrase osmijesima.
Mirna sam,
jer znam da si tu negdje
i da me čuješ.
Povezani smo neraskidivom
vezom naših misli.
I briga me ko god kaže
da su sve ovo dječije stvari,
ali znam,
ovo je ono pravo.
Ovo je ono naše.
Ovdje stajem do sledećeg puta.
Nastaviće se, zar ne?
P.S.
Pogledaj noćas u zvijezde.
One će ti šapnuti sve ono
što pismo prenjelo nije.
