6. poglavlje
Vrijeme suočavanja
Bio si mi inspiracija.
Bio si mi sve ono što
svaka djevojka traži u
jednom muškarcu.
Bio si moj spokoj,
moj mir.
Još se sjećam topline
tvog zagrljaja.
U njemu sam se osjećala
kao da je cijeli svijet moj.
Sve bih dala da se ponovo
nađem u njemu.
Da ponovo osjetim tvoj miris,
čvrst stisak;
da ponovo provučem ruku
kroz tvoju gustu kosu
i da vidim tvoj namršteni izraz
lica kad ti pokvarim savršeno
namještenu frizuru.
Fale mi ti osjećaji
potpunosti.
Posebno sad u ovo doba
godine kada pada ova
prokleta jesenja kiša.
Znali bismo tako ležati
na kauču moje dnevne sobe
ušuškani pod ćebetom i
to bi nam bilo dovoljno.
I tako maštali bismo.
Sanjarili.
A onda u jednom trenutku počeo
bi me golicati što bi označilo
početak rata;
Dvije sukobljene strane, u
tom trenutku dva najveća
neprijatelja,
spojena zajedničkim ritmom
kucanja.
Evo i sad mi to
mami osmijeh na lice.
Kako je lijepo imati ovakve
uspomene koje te
u bilo kom momentu
mogu nasmijati, ali sa druge
strane je i tužno
jer je to sad samo sjećanje.
A onda posle golicanja,
onako umorni od smijeha
uključili bismo film koji bi
bio propratno dešavanje
naših dubokoumnih diskusija.
I dalje mislim ono što
sam ti one hladne zimske
noći izgovorila pod
nebom obasjanim
mjesečinom.
Da, i dalje mislim da si ti bio i
ostao moja srodna duša.
Eto, na kraju pobjedile
su one narodne priče koje
tvrde da srodne duše
ne ostaju zajedno.
Ali naša “narodna priča”
bili su naši roditelji
koji ne vidješe nas našim
očima nego očima
bolje budućnosti.
Bili su upravljači
naše sreće; izvukli
su posljednji dio Jenge
kako bi se kula raspala.
Ljutim se i dalje, a glavom
mi i dalje odzvanjaju tvoje
riječi sa rastanka
“ako je ovo zaista ono
pravo, srešćemo se ponovo”.
A ta noć rastanka je
tako dugo trajala.
To je jedina noć za
koju sam htjela
da traje vječno.
To je noć za koju
sam željela da ne donese
novo kucanje sata.
Samo da stane.
To je bila noć kad
sam htjela da
zauvijek ostanem
tu kraj tebe,u tvojim
nasmijanim, uvijek vedrim
svjetlucavim očima.
Kako bih voljela da te
ponovo sretnem.
Negdje na kraju ulice,
slučajno u
restoranu, na stanici.
Samo da nam se ponovo
sretnu pogledi.
Eto toliko da vidim
da li su ovo emocije
uspomena ili ono kao što
si i sam rekao “ono pravo”.
Vrijeme suočavanja same
sa sobom odavno je
trebalo da počne.
Nerazriješene misterije
uvijek su vodile do
jednog te istog
mjesta zločina.
Budi moje vrijeme
suočavanja.
