Okoštavanje anđela

I  Anatomija krila Nikada me nisu ex catedra naučili Šta reći anđelima dok im rastu krila. Govorili su da ima za svet značajnijih pitanja: Kako upravljati „ljudskim resursima“ Ili ući u delirijum pragmatičnog razmišljanja – Tamo „produktivnost“ ovde „efikasnost“. Nikada mi nisu pokazali sliku I rekli – vidiš, ovde započinje reuma. Nikada razgraničili gde prestaje

Капи горког вина

Лик ти видим у сновима Глас ти чујем у мислима Дозивам те у жељама, Али имам само траг парфема. Оног који најлепше мирише Оног који ме инспирише, Само то и ништа више. Да, још имам једну наду, Из мог срца, не могу да те украду И једну молбу фину “Пустите ме, да тражим га у

Путовање Александра Македонског

Зевсов син јури Солуном на Букефалу. Не осврће се за најдражом књигом Илијадом Коју оставља у својим одајама; Не осврће се за Исом и Гаугамелом Које оставља царству прашине Да се о њима стара. Брзоноги Ахилеј јури за оним Са којим га поистовећују, Пун срџбе и освете. Син бога Ра јури још увек на Букефалу

Misli o mislima

Gde nikad ne vlada tišina? U mislima. Čak su i preglasne. Sve prisutne. Nisu li usporile nakon tridesete? Ni malo. Divim se, sa kojom brzinom vetra se bore. Svesnije i otvorenije, zbog svoje iskrenosti, gube ravnotežu u tuđoj mudrosti. Sve ređe vagaju. Odlučne, u nameri ostvarenja, uzbuđenjima teže. Sa malo mašte ne čine se nedostižne.

Тог уторка или петка

имали смо хиљаде разговора у мојој глави дуго смо причали годинама сазидали смо свет од толиких речи свет у којем си заувек остао као оног уторка у рану јесен а и даље не волим уторке али твој глас волим често ми је озвањао кроз снове и питања где си и да ли ћеш се икада

IZRAZITI PAD POLUČOVEKA

Divni ljudi Čuj kako se cerekaju Pristojni i užasno vragolasti ko zna kakva iznenađenja kuvaju Da ih nema treba ih patentirati Kao rupu na saksiji napraviti manofukturu o državnom trošku I klepati domaće Jer uvozni su nikakvi Od nas se potruju omlitave i pobegnu Zna li ko bolje od bratije kako se radi o glavi

U pogrešno vreme

Dok smo gurali autobus, kome je proklizala lamela, sedamsto, osamsto metara uz blagu uzbrdicu, žene i deca išli su pored nas. Brzo smo se oznojili i počeli glasno da psujemo mada me je  osećaj montipajtonovskog absurda prilično zabavljao. Već sam zamišljao kako ću da prepričavam ovo guranje, kao jednom-u-životu anegdotu, praveći se važan, što se

TUÐINE

Ima tih praznina koje mi ispune grudi Pa u zenicama dno zapada svugde Svod izrešeta zvezdama I mrlja crninu tuđim galaksijama Tad severni vetar zviždi poput frula Kroz rđava rebra fabričkih skela I rasčešljanih krošnji osakaćenih vrba Da jednostavno biva obesmišljeno Kao zagasla ognjišta Napuštenih kuća Koje nisu više ničiji dom

Sve moje ja

Prašina je sklonjena sa zelenog naninog kofera onog istog koji je ispisao kilometre pored njenih stopala na prugama sveta onda kada je biti žena imalo drugačije značenje. Tragovi puta na koži uvek su davali snagu na nastavljam dalje. Sada slažem svoje uspomene tu u vazduhu između koji miriše na prošlost i naninu i moju. Sve

Диктаторима

Следи новинске и остале таблоиде Реци како те свака рана као рана своја боли Сиротима по туру ударај Све ће то папир позлатити Мислим да ни у приручнику не пише другачије како се диктира хуманост као да то већ негде ни видели нисмо.

Zabranjeno je…

U diktaturi, Zabranjeno je da se govori, Da se pomene odakle sam Zato što to može drugog da uvredi. Zabranjeno je Potčinjenima da misle Radnicima da protestuju, Deci da kažu istinu ; A kod mene, Zabranjeno je da se govori o tebi Ali ja te krijem, kralju moj, I zahvaljujući tom zrnu razuma Srce je moje

Čekajući slobodu…

Kada džin otruje moju hranu, Ja je pojedem i čekam te, A kad između nas podigne zid, Ja sednem uz taj zid i čekam te, Kad on pretvori laž u istinu, Ja zatvorim uši i čekam te, Kad mi taj džin naredi da ćutim Ja govorim pokretima i čekam te, A kad mi uništi kuću,

Povratak na vrh