Nebo je večeralo i izmrvilo zvijezde Ja čekam hoće li koja i meni pasti Kao sluga pokorni i gladni Da se nasitim ostatcima Gozbe nebeske Neprimjetna stojim i prepoznajem tvoj lik u zviježđu Koje li časti biti na stranici Zvjezdanog kataloga Dok čekam zvjezdane ostatke Čekam i djelić tebe Pa da tako zasićena i zadivljena

Kad sjećanja kucaju, vrata zaključam I dišem tiho, neprimjetno. To kuckanje koje mirno slušam Probudi u meni sve ono sjetno.   I premda se poželim od njih skriti, Pa stanem iza zatvorenih vrata, Tapkanje to ne da mi spiti Kao kazaljka starog, drvenog sata.   Kad sjećanja kucaju, u snove bježim. Tamo me ne čeka

Evo me, tu sam sad.                                       U usjecima planina,U naborima kotlina, U gradu kojem se radujem. Evo me. Tu sam sad.U susretu kojem hrlim,Ljudima koje grlim,Ulici u kojoj više ne stanujem. Evo me, tu sam sad.Osjećam lica,

Da mi je znati kud me vode stope, Stazama pravim prostrtim do cilja? Kada me vatre poput svijeće stope, Ostaje li barem nit mog fitilja?   Hoću li plamtjeti kao Sunca zlato Što donosi svjetlo i vjetar topao? Da me se sjeti barem netko zato, I da mu zbog toga ne bude žao.   Vodi

Ponekad nam želje sviju kralješke, Stišću i govore da moraš biti veći. A tijelo pod njima grči se i kleči, Dok zavode lažno, pogubne i teške. Sjetih se najednom misli duboke, Da samo sam mali, neznatni portret. Na cestama što se pružaju široke, Rodit će se netko kao ja, opet.   I bacit ću taj

Zemlja je k´o maternica ploda Kada u nju utkaš sjeme. Potrebni su i Sunce i voda, Al´rađanju novom treba i vrijeme.   Ponavljanja, žrtve, rada, I ljubavi koja slatkoću daje. Al´zalud sve, ako vjera i nada Svojim prstima plod ne gaje.   Zato sa sobom imaj strpljenja, Na praznom mi pišemo priče. Kada se umoriš

  Gore je zamrijeti negoli umrijeti, Ne biti tu, ali ipak biti. Bivati, a ništa ne umjeti, Samo disati, pri spavanju sniti.   Gore je biti mrtav, pri svijesti Osjećati, misliti, a ništa ne reći, Čekati na cesti tko će te prevesti. Tako čekati trenutak sljedeći.   Gore je ne imati inata zrno, I ne

Što bih ja   Što bih ja da mi tebe nije, Da odsustvo tvoje me ne boli Kao priljub vatre na vrat goli Kao bič što kožu reže, bije?   Što bih ja da te ne snujem, Da ne drhtim kad te čujem, I da suzom tebe ne ispirem, Da tvojoj laži se ne opirem?

Da preživim lakše tamu noći, Krijem se pod svojom zvijezdom, Pa se zatrčim i na mjesec skočim, Jer Nebo smatram svojim mjestom.   Nisu Zemlja i Nebo tako daleki, Naučeni smo pogrešno brojiti. Jer nam nikada nisu rekli Da sa Zemlje Nebo možemo osvojiti.   A ni kako živjet, nitko nam ne reče. I da

Da si ratnik lakše bi mi bilo, Oružje bih sama spustila, Ruke digla i predaju izustila. Znala bih bar zašto je vrijedilo.   A ovako ni metka ni rana, Ni krvi, ni zaraćenih strana, Pa ni priznanja da si za ili protiv, Ratujemo li i koji li je motiv.   Da sam ratnica mrzila bih

Meni logika nikad nije bila naklonjena kao ni ja njoj Logično Imala sam peticu i na polugodištu I na kraju godine Iz teorije Ali životna praksa mi je bila Kontradiktorna. Autodestruktivna Zaljubljivala sam se pogrešno naivno i bezrezervno Ponekad dajući ljubav onom tko je još nikada nije okusio Takvima je ona teško padala na želudac