Osmi april. Trideset i pet dana hodam. Hodamo sunce i ja. Sunce i ja ruku pod ruku. Ljudi pričaju. April. Svijet cvjeta. I u pravu su. U ovom svijetu. Istina teži više nego laž. A i skuplja je. Čekam buduću sreću. Na uglu. Ne trebam te. Ali te trebam.
Došao si. Smanjio si se. U košmarima smo plivali zajedno. Poznaješ sebe. Najveća riba u moru. Bili smo tako divan par. Lovac koji zavodi plijen. Mart te je ogolio do srži. April ti je ogledalo. Svjetlo upereno u oči. Te zelene oči. Gledam ti ruke. Koža na dlanovima je gruba. Puna žuljeva. Sigurno si radio u polju. Kopao nam grob. Ili si sebi kopao grob? Sjećam se tih ruku. Koje su otkopčavale bijelu haljinu. Tada, u tim rukama sam uživala. Možda sam samo glumila užitak. Sada, ne osjećam ništa. Ne izazivaju jezu. Ne privlače me. Nisam raspoložena za maženje. Tišina. Zajednička tišina. Moja je. Nemamo više sedamnaest. Sada smo odrasli ljudi. Zreli ljudi. Tvoj glas nema više nikakav uticaj. Prazan glas u stanu punom uspomena. Primijetio si. Drugačija sam. Mijenjam se. Izvadio si olovku iz džepa. Na trpezarijskom stolu ležao je papir. Znam ti namjere. Želiš da pišeš priču koju smo i ti i ja prerasli. Kako vidim, gumicu nemaš. Zato što sam je prisvojila sebi. Zaboravio si sve one riječi koje si ispisao na koži. To nisu tvoje riječi. A nisu ni moje. Riječi izašle iz ničijih usta. Zadatak koji treba da obavim upravo se dešava pred tvojim očima. Jednom zauvijek. Brišem tvoje riječi. Tvoje oči, tvoje ruke, tvoj glas. Nisi lovac. Ponovi za mnom. Manji su od zrna bibera. Plijen te je prerastao. Ne nedostaješ mi. Ne duguješ mi ništa, osim tišine. Tvoja tišina je moja. Sve tvoje moje je. Ne mrzim te. Ni najmanje. Mržnja je previše topla riječ. Nisi ni to zaslužio.
P.S. Osmi april. Još samo malo. Krug će se uskoro zatvoriti. Papir je skoro slobodan. Aprilsko sunce istupilo je tvoju moć. Šta osjećaš? Slobodna sam. Više ništa ne boli.
