Prošla je ponoć. Tijelo pokušava da utone u san. Um je budan. Srce je budno.
Mjesto refleksije je spavaća soba. Zidovi tijesni, išarani nijansama crvene i bijele boje. Zalijepljeni su posteri Bajage, Bore Čorbe, Olivere Katarine, i svih značajnijih poznatih faca iz tog vremena. Majka kaže da su devedesete imale i svoje lijepe strane. Umjetnost je stanovala na svakom koraku. Narod se oblačio u skladu sa svojim, uglavnom skromnim mogućnostima. Ulice su pamtile svačiji korak. Kada bi se izgubili, glas ulice ih je vodio na ispravnu stazu. Posteljina bijela, meka na dodir, prošarana crnim, krupnim tufnicama. Roletne na prozorima su blago podignute. Prozore držim otvorenima po cijele dane i noći. Valjda se tako lakše nosim sa dubinama svog bića, ko zna. Bože. Odajem utisak najvećeg, nespretno zaljubljenog paćenika na kugli zemaljskoj. Ne mogu da zaspim. Iz fioke uzimam valerijanu. Sačekam nekoliko minuta da me uhvati. Nema učinka. Um je budan, u njemu se nešto čudno događa. U srcu se po prvi put, poslije dugo vremena, pojavila praznina. Da li ti se ikada dogodilo da razmišljaš o osobi, kojoj ne znaš ime, datum rođenja, mjesto rođenja i stanovanja, porijeklo? Osobi koja može biti stvarna, ali i ne mora. Mozak ti razmišlja u stotine mogućih i nemogućih pravaca. Srce strepi. Čežnja ispunjava sve prostorije, svaki trenutak dana i noći. Svaki kutak bića sanja o potencijalno nemogućem susretu. Oči se pune suzama. Po stolu se sliva prašina, koja je dugo vremena spavala u dubini očnih duplji. Ne znam da li da ih nazivam suzama radosnicama ili tužnim suzama. Kada bih samo znala da živiš u obližnjem gradu, doletjela bih ti na prag. Ne bih marila da li si sam. Ne bih marila ni da imaš nekog pored sebe. Prva sam te zamišljala u snovima. Jedino što sa sigurnošću mogu da tvrdim, jeste da ću da te čekam. Kažu da ko čeka, taj i dočeka svoju sreću. Osim ako čekanje ne isuši i malo zdrave pameti koja mi je preostala.
P.S. U mislima si, svakog sata, svakog minuta. Nadam se da razumiješ.
