Noć se gubi u dubinama. Prstima nevješto obuhvatam rubove posteljine. Tonem u konstrukciju kreveta, kao da me je progutao okvir. Disanje se ubrzava, tiho i isprekidano, kao da se tijelo sjeća nečega što um ne može da dokuči.
Sanjam. Želim da pobjegnem. Daleko. Iza sedam mora i sedam gora. Tišina mi pritišće grlo, kao omča. Glas zaglavljen u stomaku. Udara šakama i stopalima, da izbaci to čudovište koje niče u meni. Mravi putuju kožom. Ježim se, do srži kostiju. Držim dah što duže moguće. Poljana, ogromna zelena površina. Zasijano je šareno, mirisno cvijeće, koje na tren preuzima glavnu ulogu u mojim mislima. Sjedim na panju. Misli su samo moje, ničije više. Moje privatno vlasništvo. Moja pokretna i nepokretna imovina. Moji praroditelji i njihov grijeh, čije posljedice osjećamo i danas. Da li ja, kao žensko biće, mogu da sudim Evi? Da li treba da je razumijem? Da li da joj sudim zato što ju je zmija namamila da okusi plod sa drveta poznanja dobra i zla? Da li da joj sudim zato što joj je zmija kazala da će, ukoliko okusi plod, Adam i ona postati besmrtni? Da li da joj sudim zato što je u zmijinu varku namamila i Adama? Da li bi prirodni poredak drugačije funkcionisao da se taj grijeh nije ni dogodio? Da li bi žene sa mukom donosile potomstvo na ovaj svijet? Da li bi muškarci morali da teškom mukom zarađuju novac, koji je neophodan za egzistenciju? Prema mojim shvatanjima, grijeh se zbio iz njihove naivnosti, možda i bespomoćnosti. Željeli su da postanu mali bogovi. Da žive vječnim životom. Nisu mogli da znaju kako zmije umiju biti prepredena stvorenja. Dobar procenat ljudske vrste plaši se zmija. Nema hrabrosti ni u oči da im pogleda. Izazivaju osjećaj gadosti i odbojnosti. Možda ih isuviše plaši njena koža, koju vremenom presvuku? Posmatrati zmiju kako se presvlači slično je posmatranju drugog ljudskog bića kako se presvlači. Kada se presvlačimo pred ogledalom, bez prisustva drugog čovjeka. Ogledalo nam pomaže da ne narušimo pažljivo satkane šavove. U ogledalu hvalimo ili kudimo svoju nagost, od Boga datu. Obraćamo joj se sa poštovanjem ili sa osudom. Kada se presvlačiš pred ogledalom, kako se obraćaš svojoj nagosti? Da li joj se uopšte i obraćaš? Šta ona za tebe predstavlja? Da li si ponosan na svoju tjelesnost, ili je to samo skup kože, kostiju, mišića, tkiva i organa? Ako se stidimo svoje tjelesnosti, šta to govori o nama kao ljudima? Da li bi pristao da provedeš u životinjskom obliku ostatak svog života? Ja bih žarko željela da sam se rodila kao ptica. Očigledno, to nije moja sudbina. Sudbina me je prikovala hodu, skakanju, trčanju. Da stojim na dvije noge, čvrsto na zemlji. Možda ću, kao što je svojevremeno činio i Tesla, pokušati poletjeti. Možda se neću upuštati u taj eksperiment, ne želim da rizikujem slomljene kosti.
P.S. Svi budni snovi ispisani su tvojim imenom. Ukoliko postoji trag da zapravo postojiš, pojavi se, sada. Prije nego što postanem eho misli koje niko neće čuti.
